tekst: Dražen Radman
David Livingstone (1813. – 1873.) je bio škotski liječnik, misionar i istraživač. Proveo je više od trideset godina u Africi istražujući kontinent.
Prvi je obavljao istraživanja u bazenu rijeke Zambezi te je otkrio niz jezera, a posebno se pamti po otkriću veličanstvenih Viktorijinih slapova.
Jednom prilikom je rekao:
“Ne želim ljude koji bi došli samo ako saznaju da su putevi prohodni. Želim one koji bi došli ako znaju da puteva nema.”
Ova izjava me ponukala na pitanje: “Jesmo li, kao ljudi, skloniji ići samo utabanim putevima ili smo skloniji istraživanju i pronalasku novih puteva?”
Odgovor nije lagan. Na prvu, rekao bih da smo skloniji ići već poznatim, utabanim putevima. To je, na određeni način, i logično. Jer čovjeku treba mir, sigurnost…, a ne neizvjesnost nepoznatog. Uostalom, ako većina ide određenim putem, onda je puno lakše nasloniti se na uobičajeno (ili naslijeđeno) kretanje.
Ipak, ukoliko u svojoj nutrini nismo u osobnom dubokom, postojanom miru i sigurnosti; ako (još) nismo ‘stigli na mjesto’ onog trajnog zadovoljstva, onda bismo, da, trebali biti ‘istraživači’ koji se ne mire s postojećim ‘mjestom’, nego biti u ozbiljnoj potrazi koliko god takva potraga (u početku) značila neizvjesnost, nelagodu ili opasnost.
Jer mnogo je opasnije ostati na mjestu lažnog mira i sigurnosti i baviti se ‘potočićima’, nego odvažiti se i, mimo ‘main streama’ krenuti u iskrenu potragu.
Jedino tako se čovjek može jednog dana naći pred ‘Viktorijinim vodopadima’ od kojih mu zastaje dah od zadivljenosti viđenom Ljepotom.
A za ugledati takve vodopade, i nositi ih putem kroz život, dobra je vijest, ne moramo uopće ići u Afriku.
Trebamo se ‘samo’ probiti kroz šumu i prašumu u nama samima. S tim da kad takvo ‘probijanje’ postane teško i preteško, uvijek Netko dođe i pomogne prokrčiti put do onog veličanstvenog Vodopada.
Jer kad ga čovjek ugleda, onda tek zna…
Hvala, g. Livingstone, na vašoj izjavi..