piše: Sonja Breljak
Berlin-Osijek/ Posljednjih godina redovito u ovo vrijeme, iako ni od godišnjeg, ljetnog odmora nije daleko, putujem ka Hrvatskoj.
Prije dvije godine, zaputih se, nakon što je mjesec dana prije toga, preminuo kolega mi Emil Cipar. Imala potrebu otići na groblje u malenim Bartolovcima kraj Slavonskog Broda.
Prošle godine krenuh u Zadar na poziv tamošnjeg Društva književnika koje mi dodijeli “Nagradu Goran Bujić, novinar-književnik” a potom nešto kasnije i na prvo predstavljanje Emilove knjige “Ono malo duše”, u Slavonskom Brodu. Knjiga je nakon toga predstavljena u Berlinu, Wiesbadenu, ponovo Slavonskom Brodu i Essenu.
Sad evo, krenuh opet i ovog listopada, u petak, dvadeset i prvog. Rano je jutro, vani još mrak. Točnije nešto prije pet sati izjutra. Hvatam prvi jutarnji autobus, pa vlak podzemne pa avion koji u 7 i 55 leti za Zagreb. I sve mora funkcionirati, biti točno i na vrijeme kako bih još istu večer stigla na dogovorenu promociju “Ono malo duše” u osječkoj knjižari “Nova”.
A da bih to i uspjela, tek na na kratko svratih do velikogoričkog stana pa opet put pod noge, točnije autobusom do glavnog zagrebačkog kolodvora i dalje do Osijeka. Dobro da poranih kupiti kartu, zaključih, jer autobus na kat, u pravcu Osijeka, bijaše ispunjen do posljednjeg mjesta. Ugodan razgovor sa studenticom Ivanom čija obitelj, ili bare njen dio, poput i moje, vuče porijeklo s Kupreške visoravni, učinio je putovanje zanimljivijim i vremenski kraćim.
Slični kupreški izdanci dočekaše me i na autobusnom kolodvoru u Osijeku. To je moja draga sestrična, kćerka moga ujaka Joze koji je nakon drugog rata s mamom (mojom bakom) i bratom (pokojnim ujakom Tomislavom) doselio s Kupresa u ravnu Slavoniju, točnije, u Valpovo. U njihovom sam domu, još dok je baka bila živa a i kasnije, provodila brojna ljeta moga djetinjstva, uživajući i plodovima slavonske zemlje i širini predjela.
Pa, eto me opet. Mene se jednostavno ne da odvojiti od Slavonije i njenih ljudi. Najprije su to učinili članovi zavičajnog kluba “Brođani” iz Berlina-vezali uz sebe svojim dobrim djelima i širinom duše a potom i Emil…
Moja sestrična Marija, živi u Osijeku dugi niz godina i radi u osječkom kliničkom centru. Ona je netko poseban u mom životu.
–Eto me prvi puta na književnoj večeri, veli Marija. O, da, učinila je to za mene. Bila je i slušatelj i fotograf. A poznavala je i Emila iz onog vremena kad je bolest ponovo zakucala na njegova vrata. – Pretpostavljam kako si svjesna da si svog prijatelja, vidjela sad vjerojatno posljednji puta, bila je iskrena i otvorena prema meni nakon mog posjeta Emilu u osječkoj bolnici u jesen 2014, nešto prije njegova odlaska. Emil mi je tad rekao: –Idi i ne okreći se. Znam, imao je oči pune suza, poput i mojih. I želio je izbjeći teške oproštaje. Pa, eto, ja se i ne opraštam. Ja se Emila, kroz knjigu i njena predstavljanja, kroz njegove izvrsne priče, kroz susrete s našim prijateljima, tek toplo prisjećam.
Osječka promocija “Ono malo duše” organizirana je u suradnji s Marijanom Gubina, našim suradnikom koji je poznavao Emila iz njegovih osječkih dana. Marijanova supruga Marta, lektorirala je svojevremeno našu knjigu pa je i na ovoj večeri u Osijeku pročitala par isječaka iz nje.
Bila je to ugodna promocija. I bilo je lijepo sresti ljude koji s nama dugo surađuju i koji su poznavali Emila: primjerice profesorica Sanda Ham čije smo jezične savjete vrlo često, pored objave i sami koristili, potom naša suradnica u rubrici Cipele od lišća, Branka Kandić Splavski.
Treba li uopće i reći kako me obradovao dolazak naše lektorice Marija Kukić iz Kutjeva i Slave Ćorić iz Slavonskog Broda koja je poznavala Emila iz vremena života u Remscheidu, pa na koncu i dolazak mladog nam urednika Antonia Gavrana iz Donjih Andrijevaca.
Osijek mi je pružio i puno više nego li je tek promocija knjige. Grad je to u koji sam dolazila (iz Valpova) još kao dijete. Ali ga nikad kasnije nisam dobro upoznala. Počeci tog boljeg upoznavanja zbivali su se zajedno s Emilovim opisima u njegovom Osječkom dnevniku. Sa svakim Emilovim tekstom, grad mi je bio poznatiji, bliži i draži.
Prošetah uz Dravu. Popih kavu u hotelu Osijek u društvu s Marijanom Gubina i Ivanom Cingelom, suradnikom i prijateljem. Posjetih ujaka i ujnu u nedalekom Valpovu kroz koje, kako i pjesma kaže, još “Karašica teče …”, te provedoh par ugodnih, onako baš obiteljskih sati.
Obećah sebi, ponovo doći Osijeku na upoznavanje. Ali na nešto više dana. Sad, tek bacih pogled naa njegov centar, prošetah trgovima. Te pravac autobusni kolodvor. Negdje oko 21 sat te subote, stigoh u Zagreb, pola sata kasnije sam u Velikoj Gorici.
U rano nedjeljno jutro, eto me u zračnoj luci, popih kavu sa Slavom Ćorić koja nešto prije mene, leti za Köln a oko podneva, u mom sam berlinskom domu. Pripremam objed i pravim kolač. Najmlađi sin upravo taj dan ima devetnaesti rođendan, pa eto! U tjednu ispred (sad već iza) i moj je dan rođenja pa dan iza i 30-ta obljetnica moga, našega, predivnoga, čudesnoga, braka. Baš puni program! Sve je živo i radni je tjedan pa ne stižem tako brzo sve događaje iza, definirati i smjestiti u srce.
Pomogao mi u tome naš suradnik Dražen Radman iz Splita, ovim riječima: – Drago mi je da je u Osijeku bilo lijepo i ugodno. Sresti drage ljude i prisjetiti se iznova dragog prijatelja, uvijek potakne toplinu duše, koja je poput cvijeta. Tada dobije jednu krhku laticu više.
Baš tako!