Ono što kažeš i ono što misliš treba biti jedno
Piše: Katarina Pavlović
Nije mi teško povjerovati Balaševiću kada kaže da ga je mašta upropastila jer je oduvijek ljude zamišljao boljima nego što jesu, a tako nekako i prošao.
U životu nam se pojavljuju različiti ljudi. Za mene uvijek prednost imaju oni koji zrače pozitivno i kraj kojih se osjećam odmoreno, a ne iscrpljeno. Kada dobijem pozitivne stvari ja ih udvostručim, za mene ti ljudi imaju posebno mjesto jer po svemu sudeći danas su oni rijetki.
Zašto mi se onda zadnjih dana javlja ovaj njegov citat kao opomena da ne živimo bajku i daleko je od ružičastog. Vjerujem svojim mislima jer iskopa ih podsvijest koja uvijek ima odgovore na sve. Iako većinom ne želim čuti te njene odgovore.
Ne znači to da si volim lagati, to samo znači da previše vjerujem ljudima i ne želim da izgube to moje pozitivno gledanje. Sada već preglasno odzvanjaju te rečenice koje ukazuju na činjenicu da je došlo do previše povrijeđenih misli od strane drugih. Uzalud je sve to kad ne želim čuti. Još uvijek se nadam da drugi postupaju prema meni onako kako ja postupam prema njima. Naravno da me onda čudi kada se misli razilaze od djela pa preispitujem sve svoje odluke i postupke, tražim to nešto što ih je povrijedilo, što ih boli. Ako ih nije povrijedilo i ako ih ne boli onda je tužno to što me vrijeđaju iz nekih tuđih razloga.
Pretvaraju se iz onih pozitivnih u one kojima ne treba nikakav povod da povrijede. Nešto ih je u njihovom životu povrijedilo i sada to projektiraju dalje.
Kada se osvrnemo i zbrojimo sva ta dnevna događanja, nije ni čudno da ih je nešto povrijedilo pa se sada ponašaju tako. U njihovom životu je došlo do neke granice kada se više ne boje povrijediti nekoga, a ne boje se jer su i sami povrijeđeni. Možda im baš to pomaže da zacijele svoje rane.
Često puta nismo svjesni kad povrijedimo druge, ali u odnosima s drugim ljudima moramo uključiti sva svoja osjetila jer samo tako možemo znati što smo svojim riječima probudili u toj drugoj strani.
Upravo nas to dovodi do dijela kako je danas uopće teško znati da smo nekome učinili nažao jer smo prečesto u komunikaciji bazirani na najnovije tehnološke izume preko kojih održavamo kontakte s ljudima. U većini slučajeva to je preko poruka, nešto rjeđe preko poziva. Kroz takvu komunikaciju teško je shvatiti poruku u cijelosti. Posebno onda kad je to osoba koju još ne znamo dobro i tek je upoznajemo.
Neke situacije bi komunikacija oči u oči spasila, neke pogoršala, ali mislim da bi znali na čemu smo. Jer ne možeš tjelesnim signalima sakriti što osjećaš. Tako se lakše odvija odnos jer imamo priliku sagledati osobu u cjelini i lakše razumjeti to što nam ima za reći. Obuhvaćamo te poruke puno lakše, sagledavamo sve aspekte, uključujemo sve emocije, a da toga nismo ni svjesni. Upravo ti neverbalni znakovi neke osobe mogu odati te poručiti da ono što pričaju i nije ono što misle.
Veliki nedostatci poruka i poziva su upravo situacije gdje ti ne možeš znati što točno ta osoba misli. Da je vidiš puno toga bi sjelo na mjesto i lakše se rješavalo.
Kada jednom dođe do nepovjerenja, pod upitnik dolazi sve ranije napravljeno. Sve te poruke i riječi izgovorene preko poziva su pod optužbom i čekaju presudu. Jer nije mi jasno kako ih je mogla izgovoriti ova ista osoba koja sada radi čistu suprotnost . Umjesto osmijeha koji je razvlačio usne, sada se pretvara u zgrčeno lice koje se bori protiv suza.
Ne znam više jesu tužne ili ljute. Pomiješane su to suze.
Danas trebam biti sretna, kažu da takav trebaš biti na dan kad si rođen… ja sam pomiješano. Sretna jer govorim ono što mislim i mislim ono što govorim, a tužna jer ljudi kojima sam otvorila svoje osjećaje ne misle ono što govore i ne govore ono što misle.