Moj Junak je napunio 16 godina. Viši je od mene skoro za glavu.Ima taj moj Junak sto mana. A tko ih nema?
„Mama, ja sam dobio jedinicu!“ javlja se on meni jednog dana nakon škole. Ja malo šutim, onda mu kažem: „Pa dobro!”
Ne galamim, ne vičem. Ne vrijedi. Trebam imati taktiku i naći rješenje za njegove probleme.
Na informacijama se njegova razrednica i ja dogovaramo kako dalje jer moj Junak ne surađuje na nastavi, nezainteresiran je i svima se čini da se on dosađuje.
Njegovi profesori su sigurni da on može bolje, ali njemu kao da je svejedno.
Razrednica saziva Nastavničko vijeće na kojem sudjeluje sedamnaest profesora i pedagoginja pa i neki profesori koji će mu predavati iduće godine.
Već ovim saznanjem u meni se javlja volja da mom Junaku dam do znanja da se treba trgnuti i uhvatiti knjige. Odlučno mu govorim da ne može ljenčariti i biti cijelo vrijeme na računalu.
Nekoliko dana on pruža tihi otpor i samo ponavlja: „ Zašto? Ja to znam.” Ipak se ne predajem.
Navodim mu razloge koji će ga motivirati za učenje.
Razrednica se savjetuje i s njegovim psihologom koji je upućuje kako treba primijeniti individualizirani pristup.
Nekoliko dana nakon Nastavničkog vijeća moj Junak mi se javlja nakon nastave i govori veselim glasom: „Dobio sam tri petice, jednu dvojku i dvije trojke”.
„Super! I dvojka je dobra“, govorim mu ja, „ali petice su super!“
Znam ja da neki teže da im djeca imaju sve petice. Moj dječak ima svakakvih ocjena, od jedinice do petice. Ako dobije jedinicu, ja ga potičem da uči i da lakše ispravi negativnu ocjenu.
Njegovi profesori su divni ljudi. Posebna je jedna profesorica pred mirovinom. Junak je saznao da ona odlazi u mirovinu iza Nove godine.
Došao je kući i pitao me može li joj dati poklon i hoće li ga ona primiti.
Priznao mi je da mu je teško što ona više neće njemu predavati. Falit će mu.
Prisjetio se on svoga profesora iz osnovne škole koji mu je nekoliko puta dao do znanja da je on poseban dječak. Njemu je rastanak s tim profesorom teško pao.
Razrednica mi je javila da ova dobra Junakova profesorica ipak ostaje ovu školsku godinu. Junak se smješka od zadovoljstva.
„Ma, ta ženska ekipa je baš super!“ mislim ja po tko zna koji puta.
Svaki dan on dolazi kući s puno lijepih dojmova. Ovog tjedna posjetili smo i njegovog psihologa koji nas dočekuje s pozdravom i pitanjem: „Pa gdje si mi prijatelju? Nismo se vidjeli od lipnja.”
Ovaj čovjek nam daje korisne savjete i pomaže meni i mom Junaku.
Toga dana Junak kasni u školu. Ulazeći na sat Hrvatskog jezika, pozdravlja: „Dobar dan!”
„Meni je danas falio tvoj dobar dan”, kaže njemu profesorica.
Pozitivno je dobro! Male riječi i osmijeh na licu meni su najveća nagrada. Nakon svih tih uzbuđenja njegova razrednica šalje sliku moga Junaka i njegovih razrednih prijatelja u razgovoru na Satu razrednika.
Odrastanje nekada može biti teško. Prijelaz iz dječjeg u odraslu dob može nas roditelje i našu djecu zbližiti, ali i razdvojiti.
Kada imaju probleme, mi im moramo pokazati da smo uz njih i da im pružamo sigurnost.
Oni će nama to svakako jednog dana znati vratiti.