piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ U subotu ujutro stiže mi poruka: “Spremamo se i uskoro krećemo kući!” Piše mi moja prijateljica koja je boravila u Stupničkim Dvorima s obitelji.
Želim im svima sretan povratak kući, ostanak u svojem gradu, djeci da nastave školovanje, da ponovno vide svoje prijatelje!…!
Obitelj je otputovala u Petrinju i poslikala štetu na kući. Kuća je sigurna ali do kada?
Svakodnevno trese. U subotu navečer je bio jedan od 4.5, u nedjelju još jedan 3.2. Svaki dan preko 20 manjih potresa.
Strah koji oni osjećaju razumljiv je, strah za djecu, starije roditelje, imovinu koju su godinama gradili i sada u jednom trenutku ne mogu imati sigurnost pod vlastitim krovom.
Nadam se da će ova obitelj kao i sve obitelji sa stradalih područja nastaviti živjeti bar donekle dostojanstven život.
Djeca su mi posebno važna, oni su super osjetljiva i nadam se da će se oni vratiti svojim rutinama.
Psihološka pomoć i podrška za sve stradale je potrebna. Ipak, neki ljudi imaju snagu i izdržljivost, mogu bez problema nastaviti sa životom.
Postoje ljudi koji to neće moći, na žalost u ovom trenutku ovi gradovi će trebati puno radne snage. Potrebno je i da se omogući pristup informacijama koje neki ljudi na selu nemaju.
Volonteri iz cijele Hrvatske dolaze i pomažu, dijele potrebne namjernice, grickalice, kućice ali tu je zima, hladnoća koja uskoro dolazi.
Ljudi koji su do sada bili u kući, trenutno se moraju stisnuti u kamp kućici, boje se da će puno struje potrošiti, sve im je teže organizirati život.
Čujem neki dan tihim glasom kaže jedna stanovnica porušene kuće: “I to će proći!”
Nadam se da hoće, nadam se da će moj mali prijatelj iz Petrinje na proljeće s majkom saditi bašču, da se njegova kuća neće tresti i da će osmijeh biti stalno na njegovom licu.
Nisam imala snage pozdraviti se s njima, oni su u mome srcu, u mojim mislima. Želim da sve ovo prođe!