Goran Gatalica
moja tišina je jedro nasukano
kao koplje pod crnilom zornjače
koje želi razrokoj nebeskoj mreži
poručiti da bez genocida
može ugasiti voštanicu
koja gori svojim upaljenim očima
na pjesničkome jeziku
dok tama miriše po arhivi
poganskih stepeništa
koji to nemir ruši moje tijelo
iz dubine
koja to tama bludi
kad ja golim srcem
iz kaleža svojih predaka
svijet koji presvlači kožu
još uvijek nevino ljubim
Subscribe
0 Comments