OVO JE PRIČA O PERI I ANI

tekst: Joso Špionjak
Još pauk od svilenih niti mrežu plete.

I vode jure tokovima starim.

A čovjek, biće neutješno, za odredištem traga svojim.

Po uvjerenju mnogih ljudi, Slavonija je najljepši dio Hrvatske.

Ovdje sunce jutrom polagano izlazi ljubeći sva živa stvorenja i svaki njen kutak.

Na momente se čini da tu želi i ostati, a onda ipak nastavlja, za oko ljudsko gotovo neprimjetnom, od pamtivijeka predodređenom putanjom.

Ta zemlja biblijske ljepote i plodnosti lako prianja za srce onima koji s njom u dodir dolaze.

Tu, u lijepom ravničarskom mjestu Gundinci, rodio se i odrastao i Pero, četvrto od desetero žive djece.

Čovjek je to srednjeg rasta, nasmijanog lica, vesele i osjećajne naravi.

Ravnomjeran je i tih.

U glasu njegovom žurbe nema.

Industrijalizacija je donijela velike i neopisivo korisne, promjene čovječanstvu.

Međutim, takav razvoj stvari lomio je kralježnicu poljoprivrednim regijama.

Mogućnosti neke održive zarade u njima postajale su sve manje i manje.

A plamen želja u grudima mladih ljudi nema granica.

On doseže do neba i ne podnosi tapkanje u mjestu.

Tjera čovjeka da otrese prašinu s nogu i da pogled u drugom pravcu usmjeri.

Ta kipeća energija spremna je zakoračiti u nepoznato i krenuti u osvajanje svijeta.

Tako je učinio i naš Pero.

Nakon što je u njegov život stupila lijepa djevojka Ana iz Štitara, preko biroa rada je poslana molba za zapošljavanje u Njemačkoj.

Vrijeme je protjecalo, a odgovor odatle nije stizao.

U međuvremenu je ispala prilika da otputuju u daleku Australiju.

Nedugo iza toga stiže pismo od majke.

Nijemci su odgovorili i nude mu posao.

Ali novaca za povratnu kartu više nije bilo.

Marljivost je urođena vrlina čovjeka našega podneblja.

A Australija je vrijednim i štedljivim ljudima nudila velike šanse za uspjeh.

Najčešće krećući od ničega, oni svim silama napreduju ka svom cilju.

Pero je imao svoj veliki san.

Otići vani, zaraditi novac, vratiti se i nastaviti život u rodnom kraju.

U dalekoj domovini su se stvari polagano kretale na bolje.

Ipak je to bilo samo kaskanje za razvijenim svijetom.

Oni koji su prešli granicu produžavali su svoje boravke u inozemstvu.

Ulice su još uvijek bile neasfaltirane.

Rijetki automobili su za sobom kovitlali prašinu koju je vjetar raznosio naokolo.

Iz takvog oblaka prašine pojavilo se jednoga dana, te davne 1976. godine i auto našega junaka Pere.

Tri i pol godine su protekle od odlaska u tuđi svijet.

Auto je bilo logični simbol i potvrda novostečenog statusa i napretka.

Sada je obitelj brojila četiri člana budući su u međuvremenu stekli i dvije slatke kćerkice.

Pero je izašao na ulicu.

Kako je samo mirisao taj večernji zrak.

Sve mu se činilo ljepše i mnogo veće nego prije.

Oživljeno unutarnje zadovoljstvo ga tjeralo da u duhu zagrli svoje rodno mjesto i sve ljude u njemu.

Noge su mu bile lagane.

Zapravo, osjećao je lakoću u cijelom svom tijelu.

Odluka da se vrati i od ušteđenog novca sagradi kuću davala mu je izuzetnu snagu.

Malo je falilo da poviče: „Ljudi, držite me, poletjet ću!“

Sve je išlo po zamišljenom planu.

Za nekoliko mjeseci je bila sagrađena nova kuća.

Neki poznanici su mu obećavali zaposlenje u državnoj firmi.

Međutim, ispostavilo se da posla nema a ušteđevine je također nestalo.

Sada je Pero sličio na dječaka kome je otac dao novaca da ide na vašar.

A mališan je imao ogromnu  želju da posjeduje novčanik.

Otrčao je do prvog šatora i tu si za taj novac kupio dragocjeni predmet.

Dječak je brzo shvatio kako je iznenadnim ispunjenjem svoje želje u stvari imao u ruci samo prazan novčanik.

Pisali su u Australiju u grad Melbourne.

Tamo je živjela Marija, krštena kuma njihovih kćerkica.

Zamolili su je da pošalje jednu avionsku kartu kako bi se Pero mogao vratiti.

Bila je to dobra i mudra žena rodom iz Zagorja.

Praktično, njihova druga majka.

Znala je koliko je vrijedno da obitelj bude zajedno.

Umjesto jedne, ona je poslala četiri avionske karte.

Tako su ponovno svi otputovali u taj daleki svijet.

Nakon povratka u Australiju, dobri ljudi su im savjetovali da kupe kuću.

To je popraćeno tužnim osmijehom jer su raspolagali sa jedva nekih 20 dolara.

Uz to je trebalo otplatiti i dug za četiri avionske karte.

No, prijatelji su bili uporni i stvarno je došlo do potpisivanja kupovnog ugovora.

Stiglo je odobrenje za kredit i stvari su krenule svojim tokom.

Vremenom su dobro prodali tu kuću i kupili jednu drugu, mnogo bolju i veću.

I obitelj se povećala za još jednog člana rođenjem krasnog sinčića.

Marljivi i poduzetni, kakvi su oduvijek i bili, odlučili su nakon nekoliko godina prodati i tu drugu kuću te graditi potpuno novu.

Svaki ljudski san je u stvari velika lepeza raznoraznih želja koje se natječu koja će prva od njih stupiti u vidokrug oka.

Peru je mučilo opadanje kose.

Što bi sve dao da se taj neželjeni proces zaustavi.

I onda se dogodilo baš onako kako narod veli: Tko traži taj i nađe.

Vidi on jednom prilikom na velikom izlogu reklamu za obnavljanja kose.

Znatiželja, taj stari lopov koji čovjeka u stopu prati, natjera ga da otvori vrata te radnje.

Odatle je izašao jedan drugi, zadovoljniji Pero.

Ali je i novčanik postao prilično tanji.

Ljudi su mu pokazali raznorazne slike od osoba koje su bile bez kose.

A potom, nakon njihovog gotovo magičnog zahvata, te iste osobe sa novom kosom.

Koji bi to čovjek odolio vješto predstavljenom umijeću i ispunjenju dugo sanjanih snova?

Izbor je pao na crnu, malo dulju kosu.

Vještim zahvatima sve je podešeno, upleteno i zalijepljeno.

Ustao je.

Srce je kucalo ubrzanim tempom.

Zadovoljno se gledao u velikom ogledalu.

Htio je nešto izustiti.

Ali u tom momentu nije mogao naći prave riječi.

Ličilo bi to na pokušaj da uhvatiš neki san u kome divan prizor promatraš.

Budući da je te 1986. godine planirano i putovanje u domovinu, taj lijepi osjećaj se udvostručio.

Majka je bila iznenađena ugledavši tako bujnu frizuru svoga sina.

I jedna baka iz susjedstva, onako sva u nevjerici htjede da mu dotakne kosu.

Tko zna kako bi se to svršilo da njegova mama, koja je u međuvremenu bila upućena u tajnu novog izgleda, nije hitro reagirala sa upozorenjem: “Ne diraj mu glavu!”

Svi su se slatko smijali.

Ali Peri uskoro nije bilo ni najmanje do smijeha.

Glava je počela da ga svrbi i stanje je postajalo sve nesnošljivije.

Domaći frizer mu nije mogao pomoći.

Savjetovao mu je da se obrati onome tko je taj posao i napravio.

Kako je samo bolna bila ta udaljenost od 16 000 km.

U Australiji su stručnjaci još jednom dobro naplatili svoj rad oko uklanjanja neprirodnih dodataka.

Naš Pero nikada nije zaboravio ovu skupu lekciju.

Poznato je da đavao ima više imena.

Jedno od njegovih najomiljenijih jeste rat.

Pod tim imenom uspijeva reducirati čovjeka na nivo niži od životinjskog.

Jer koja bi vrsta težila iskorijenju same sebe?

Nažalost, čovjek tj. njegovo nečovječno ponašanje i to je u stanju napraviti.

Pomrači mu se um i on počne da proširuje životni prostor, koji mu je po njegovom ludom vjerovanju, navodno od bogova poklonjen.

Natopi se zemlja krvlju, napune srca bolom neprolaznim, a bezdušna sorta se obogati na bijedi ljudskoj.

Dakle, kada je rat zahvatio njegovu domovinu, pridružio se onima koji su sakupljali pomoć ljudima u nevolji.

Bili su tada svi kao jedan.

Takvi su ti naši ljudi.

Nevolja ih osvijesti i oni nadrastu sami sebe.

Prođe li opasnost, padaju u neku čudnovatu ravnodušnost koja ih olako čini ponovno ranjivima.

Prohujale su decenije od odlaska iz domovine.

Svijet piše ljeto gospodnje dvije tisuće i šesnaesto.

Strahovi su često bili opravdani.

Između povremenih posjeta su se rijedile poznate i voljene osobe.

Umjesto živih ljudi dočekivala su ih slova u hladni kamen urezana.

U dalekoj Australiji svijet su ugledala i njihova mnogobrojna unučad.

Razlog je to da Ana ovako odgovara na pitanje o stalnom povratku u staru domovinu:

„Morali smo napustiti naše roditelje, ali unučad ostaviti nećemo.“

„Dok pamet i noge služe, dolazit ćemo“, govori umirovljenik Pero na rastanku, uzdišući  i kriomice suzne oči brišući.