piše: Đurđa Vukelić Rožić
Kao dijete, voljela sam sjediti na izlizanoj hrastovoj kutiji za drva u bakinoj kuhinji, smještenoj između prozora i šparheta, kako su ukućani zvali peć na drva. Na toj kištri, baki na oku, uz moju mamu odrastali su i moji ujaci i tete.
To jutro baka je kuhala griz, a na rubu table peći, iz crne željezne ranjglice, čulo se šuštanje i pucketanje domaćeg maslaca. Kuhinjom se širila divna aroma. Tanjur toploga domaćeg griza s maslom, uz dodatak cimeta s žličicom meda, bio je raj za dječja usta. Nestrpljiva, osjetih glad.
Ustajala sam rano s ostalim ukućanima. Jer, na večer, išlo se rano u postelju. Nakon nakon cjelodnevnog rada na svojoj farmi, djed i baka bili su veoma umorni. Nakon što bi domaće životinje stavili spavati i osigurali njihove odaje, poslije večere išlo se ravno u postelju. I zaspalo isti čas.
Za vedra, sunčana dana, sa djedova sjenika često sam promatrala brežuljke Moslavačke gore. Izgledali su mi tako blizu, načičkani omanjim obiteljskim vinogradima i pripadajućim drvenim kleticama. Uske i dugačke parcele gorica, spuštale su se niz blage padine brjegova. Ponekad, s djedom sam odlazila u dućan koji se nalazio s druge strane željezničke pruge. To je bila opasna avantura, na pružnom prijelazu nije bilo rampe ni semafora. Trebalo je vladati konjima, spriječiti ih da se uplaše nailazećeg vlaka i krenu u suludi trk u polje. Desetak ljudi je stradalo na tom prijelazu, što pod kotačima vlaka, a što od bijega podivljalih životinja. U selu su me strašili bunarima, govoreći mi kako u njima obitava vodeno čudovište koje krade djecu. Upozoravali su me na opasnost jurećih vlakova, za slučaj da se odmetnem i sama pođem cestom u trgovinu ili k tetici Ani.
Na pružnom prijelazu, djed bi sišao s kola i nježno tepajući konjima, držao uzde i rudo. Dok ja sjedim na klupi na kolima, on bi provjeravao nailazi li vlak, nekoliko puta okrečući glavu ulijevo i udesno. Upitao bi me čujem li cug. Ukoliko željezna neman nije bila na vidiku, preveo bi zaprežna kola preko tračnica. Ukoliko smo morali čekati da vlak prođe, od blizine i buke ogromnog, urlajućeg stroja dampferice, srce bi mi zadrhtalo a koljena klecala. Drhtanje tla i tutanj bezbrojnih teretnih vagona smanjivao me na veličinu mačke. U onome što sam vjerovala da je moj želudac, motala se bojazan, poput zmije. Jednoga dana, poput većine srednjoškolaca i studenata u mjestu, svoj život ću morati povjeriti ovoj bučnoj, ogromnoj gujavici.
Kroz prozor bakine tople kuhinje promatrala sam cestu. U šest sati u jutro, nekoliko prolaznika žurilo bi na vlak. Prilazeći selu, parnjača se oglasila zviždukom a putnici bi svoje hodanje prebacili u višu brzinu. Moglo se vidjeti to njihovo naglo ubrzanje, što me je zabavljalo. Posljednja u koloni, putom je koračala žena omotana vunenom maramom. U svakoj ruci nosila je veliku košaru pokrivenu bijelom krpom. Treća je plovila iznad njene glave. Baka mi je objasnila, to je filarka. Žena kojoj selske domaćice kasno u večer prethodnoga dana donose svoje proizvode, ona ih selektira, pakira i odnosi na neku od zagrebačkih tržnica. Dio zarade od prodane robe ostaje njoj. Sa strahopoštovanjem razmišljala sam o osnovama trgovanja, imalo je smisla. Promatrala sam ženicu i njene tri košare, napuštale su moj prozor. Čovjek ima samo dvije ruke, pomislih. Zašto ne vozi te košare u tačkama? Zašto joj netko ne napravi kariole? Danas, ako nikako drugačije, predložila bih toj piljarici rent-a-kolica, makar i trakač.² Inače, ženica je hodala neusiljeno, daleko elegantnije od bilo koje današnje manekenke. Osim možda prelijepe Riss.³ Pravi catwalk⁴. Der Laufsteg.⁴
Završivši osnovnu školu, i sam počela putovati vlakom u Zagreb. Kasnije i na fakultet a potom i na svoje radno mjesto. Osnovala sam obitelj u kući s velikom okućnicom i vrtom. Putujući, između ostalih, vagone vlakova dijelila sam i s ponekom filarkom. Jednom, sjećam se vrlo jasno, bakica okružena košarama i mirisom dimljenog sira i slanine, zaspala je u uglu kupea držeći nekoliko kitica narcisa u ruci. Da bi putnik kupio cvijeće, morao je probuditi gazdaricu. A i to se događalo. Na zagrebačkim peronima ljudi bi pomagali filarkama, uključujući i mene, što je često značilo, na posao bih došla s poderanom čarapom. Na sreću, uz moju firmu gospođa Katica imala je svoj obrt krpanja čarapa, a ja u ladici rezervne hulahopke. S prvom trudnoćom više nisam smjela dizati teške terete, pa su tako filarke bile prepuštene sebi i svojoj sreći.
Preprodavačice iz sela do željezničke postaje počeli su dovoziti vozači u fići ili na traktorskoj prikolici. Putnici bi im pomagali ubaciti košare u vlak. Na peronu u gradu, netko bi namjestio onu nesretnu treću košaru ženi na naglavnik. Poneki empatičan i uljudan čovjek unio bi tešku košaru u pretrpani jutarnji tramvaj, kroz negodovanje većine prisutnih putnika. No, očeličile su te moje filarke, pogleda uprtog pred sebe ignorirajući purgersku sprdnju, dok bi suha slanina mirisala kroz živčani početak novoga radnog dana. Ili košara puna ljubičica. Nakon napornog putovanja i drijemeža u toplom vagonu, piljarice bi na tržnicama metropole strpljivo stajale smješeći se kupcima, naslonjene na klupe s ponuđenim proizvodima. Tako su odmarale. Fine bi gospođe prigovarale proizvodima rušeći im cijenu iz navike a ponekad i zbog gradskog siromaštva. Na asfaltu ne raste ništa. U vrijeme pauze za ručak, voljela sam prošetati Dolcem, promatrati šarenu i živopisnu burzu u srcu metropole. Ponekad bih bacila pogled na balkon memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke, iznad tržnice. Povijest i sadašnjost zajedno.
Današnje piljarice više nisu švercerice hrane sa sela u grad. Danas su to odlično organizirane poslovne žene, sposobne prodavačice sa registriranim firmama. Imaju obiteljske mini mljekare i omanje farme, staklenike, voze svoje automobile. Kupuju proizvode u gradskoj hladnjači, imaju dobavljače za svoje kioske i štandtove. Oni im dovoze robu po ugovoru, dogovoru i potrebi. Vremena se mijenjaju. No, meni ponekad nedostaju oni vezeni stolnjaci nad košarom prepunom mirisa svježeg sira. Sjetim se ljubaznosti, strpljenja i osmijeha filarki, tih umornih žena žuljevitih i krupnih šaka. Koliko puta sam, kupujući ponešto na Dolcu pomišljala, ukoliko rasprodaju svu robu, žele li u obližnjem dućanu Pod zidom kupiti materijal za novu pregaču? Ili lijepu maramu?
Inače, mislim da se ne bih sjetila filarki svoga djetinjstva i mladosti, da nedavno znanac nije spomenuo tu zaboravljenu riječ. Na upit čime se bavi, s povećom dozom sarkazma rekao mi je, ja sam ti filarka, znaš, tu kupim, tam prodam, prepakiram, malo zaradim…“ Stekla sam osjećaj da baš i nije ponosan svojom ulogom u društvu. „Takva su vremena, mnogi filare i od toga žive, to ti je današnje društvo …“ Promatrala sam ga neko vrijeme pitajući se, zar je moguće da vremena kreiraju nas, a ne obrnuto? Ili i moj svjetonazor, poput riječi filarka pripada prošlosti…
¹Filarka – piljarica, preprodavačica, trgovačka posrednica (engl.) middlewoman, barrow-lady. Negdanji izvoznik viška proizvoda sa sela u grad. Upitamo li starije žitelje kontinentalne Hrvatske, većina će znati tko su nekada bile filarke.
²Commuting – (engl.) putovanje na posao
³Marissa DuBois, manekenka
⁴Catwalk – (engl.), der Laufsteg,(njem.) – hod na modnoj pisti
⁵Trakač – plitka i otvorena kolica za ručni prijevoz trave, sijena, buča i druge robe
