Zašto netko želi postati ravnatelj ako se sjajno snalazi u razredu, voli svoj posao učitelja, a i povratne informacije dobivene od učenika govore njemu u prilog…
piše: Igor Matijašić
Nedavno sam se sa svojim kolegicama učiteljicama u jednom nevezanom razgovoru dotakao i nezaobilazne teme -ravnatelja. Iako smo nakon napornog radnog dana gotovo obećali da nećemo govoriti o školskim temama, upravo ta poveznica odredila je i glavnu smjernicu razgovora.
One nisu mogle dokučiti zašto netko želi postati ravnatelj ako se sjajno snalazi u razredu, voli svoj posao učitelja, a i povratne informacije dobivene od učenika govore njemu u prilog.
Zašto mijenjati nešto lijepo? Jedini razlozi, po njima, moraju biti ambicioznost, želja za položajem koji otvora mogućnost stjecanja moći ili pak većom financijskom dobiti.
Pokušao sam objasniti da mene osobno nijedna od tih odrednica nije vodila u velikoj životnoj odluci da zakoračim stepenicu više, no nekako mi se čini da su svi moji argumenti bili uzalud.
Govorio sam o mogućnosti da se s ove pozicije može lakše doprinijeti mjestu u kojem živiš, da se može u pozitivnom smjeru pokrenuti svoju školu, da svojim primjerom možeš pokazati ostalim djelatnicima ono što smatraš ispravnim i korisnim te da, naposlijetku, možeš i predlagati kvalitetne ljude koji će kasnije raditi u razredu.
Govorio sam i o novom izazovu koji bismo uvijek trebali stavljati pred sebe, a ne se uljuljkati u svakodnevicu koja s vremenom dovodi do rutinskog odrađivanja zadataka. Usprkos svim nastojanjima, čini mi se da nisam uspio…
Baš njima u prilog ide i anketa koju je ovih dana proveo jedan dnevni list, a u kojoj se vidi da većina smatra da učitelj (ako je dobar) treba ostati u razredu i dalje prenositi svoja znanja. Ravnatelj treba biti netko drugi. Samo, nužno se postavlja pitanje, tko je onda taj drugi? Jer taj drugi može biti i sasvim suprotna osoba od kvalitetnih pojedinaca koji su potekli iz razreda (pritom uopće ne želim glorificirati sebe, već dati potporu čitavom nizu svojih prijatelja, bivših učitelja koji su danas uspješni ravnatelji škola).
Doista, mogu li sjajni učitelji raditi u atmosferi u kojoj znaju da je na čelnom mjestu škole osoba koja ne voli ili ne odrađuje zdušno svoj posao? Prije ili kasnije, priznali to ili ne, to će ih početi smetati.
Mogu li i samozatajni učitelji koji bi željeli nešto pokrenuti i promijeniti iznijeti svoje ideje nekome kad već unaprijed znaju da će naići na nerezumijevanje? I ti isti će se onda zatvoriti u svoj neprobojni oklop, a njihove krasne zamisli ostat će nerealizirane.
Može li uopće škola kao odgojno-obrazovna instiutucija „živjeti“ svakodnevno (a u svakoj školi se intenzivno „živi“ dan za danom) ako je na čelnom mjestu čovjek koji će samo odrađivati svoje osnovne obveze i pričekati istek radnog vremena (u nerijetkim slučajevima i otići prije)?
Iako će javno mijenje reći drugačije, osobno smatram da baš ravnatelj ima ključnu ulogu u „izgledu“ škole. Ako je on taj koji uspije prenijeti svoju energiju na kolektiv i uprijeti sve snage u zajednička kola, svi zajedno od toga će imati koristi, prvenstveno zadovoljni đaci.
Ravnatelju se otvara čitav niz mogućnosti, ako ih je voljan iskoristiti, koji mogu pridonijeti boljitku same ustanove. Učiteljima su u tom segmentu pomalo vezane ruke jer su oni prvenstveno vezani uz čitav niz svojih zaduženja, planova i programa koje moraju ostvariti sa svojim učenicima. Stoga, baš je ravnatelj taj koji će zakotrljati kamenčiće (koji će se kasnije uklopiti u sjajan mozaik) i pokušati vratiti zadovoljstvo na lica svojih djelatnika.
Jer, kao što bi rekao sjajan čovjek Josip Prudeus koji je napisao pregršt mudrih rečenica: – U razred ne smije učitelj koji se ne smije!
A da bi učitelj zaista ušao s osmijehom u razred i svoje raspoloženje prenio na djecu, prvenstveni uvjet jest da na posao ne dolazi s grčem u želucu u strahu ili nelagode od svog šefa koji nije pravi čovjek na pravom mjestu…