Sven Adam Ewin
Malom jeziku plaćam danak,
U malom ja sam još i manji.
O, jezik mi je tanak, tanak,
A ja u njemu još i tanji.
Po lajavosti i po broju
Od njega ima stoput većih,
No jezik moj ljepotu svoju
Od sviju znade bolje reći.
Jezik, koji sa mlijekom sasnuh,
Razmišljam… što bi bilo slađe?
Ne znam… U ovu uru kasnu,
Ni on ne može riječ da nađe.
Da nismo možda blizu groba?
Jezik i ja – nemušti oba.