Kaštela – “Za baš svaki od sedam naselja Kaštela i još više dvoraca postoje predivne priče i legende. Ova ljubavna priča Dobrile i Miljenka nadahnula je brojne pjesnike, pisce i glazbenike.”
piše: Marijana Šundov
Nedavno sam sa skupinom kolega bila u turističko-radnom posjetu gradu Kaštela, drugom gradu po broju stanovnika u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Vozili smo se iz Splita Starom Kaštelanskom cestom (sada Cestom dr. Franje Tuđmana), koja velikim dijelom slijedi cestu sagrađenu u doba maršala Marmonta odnosno u doba francuske uprave nad Dalmacijom. Mislim, volio je baš taj maršal Marmont graditi ceste. Naravno, nije to bilo iz ljubavi prema stanovnicima nego zbog potreba Napoleonove vojske.
Cesta doslovno vijuga kroz grad Kaštela, a pred nama su se otvarali različiti vidici oni obojeni modrilom mora, bijelinom kamenih kuća ili pak zelenilom parkova. U vidokrugu su „promicala“ stabla maslina i dozrelih, poznatih kaštelanskih trešanja, grmovi ruža i brnistre, predivnog žutog grma rajskog mirisa. Svibanj – u svoj svojoj ljepoti i raskoši obojio je to rano poslijepodne toplim zrakama sunca dok smo se vozili kroz svih sedam naselja, koja čine Kaštela: Kaštel Sućurac, Kaštel Gomilica, Kaštel Kambelovac, Kaštel Lukšić, Kaštel Stari, Kaštel Novi i Kaštel Štafilić.
Zbog pitome klime, obilja pitke vode, plodne zemlje i morske blizine ovi prostori bili su naseljeni još u prapovijesti, o čemu svjedoče otkriveni nalazi života čovjeka iz doba Neolitika. Planina Kozjak čuva sa sjeverne strane Kaštela i daje preoznatljivu po meni malo dramatičnu vizuru gradu naravno kada se gleda sa morske strane.
Prvi dio imena „kaštel“ svih sedam gore nabrojanih naselja potječe od latinske riječi „castellum“ u značenju utvrđenog dvorca ili tvrđave, a drugi dio imena specifičan je i vezan za određenu obitelj odnosno povijesnu priču. Kaštela imaju 16 utvrđenih dvoraca, a koje su po dozvoli venecijanskih vlasti uglasvnom kroz XV., XVI. i XVII. stoljeće sagradili trogirski i splitski plemići posjednici zemlje kako bi od osmanskih upada zaštitili svoje seljake i urod. Oko ovih dvoraca nastalo je sedam naselja i konačno sam Grad Kaštela.
Svoju šetnju po Kaštelima započinjemo u Kaštel Lukšiću ispred kaštela ili dvorca Vitturi. Stojimo na nekad drvenom i pokretnom, a sada kamenom mostu pred sjevernom stranom ove lijepe građevine. Za nju je vezana tragična ljubavna priča nekadašnje stanarke ovog dvorca Dobrile Vitturi. Ljubavne priče tema su gotovo svih oblika ljudskog umjetničkog stvaralaštva književnosti, slikarstva, kiparstva, glazbenih djela, filma… Doista nema čovjeka bez ljubavi, ona je moćna emocija koja je u stanju nadvladati sve ostale osjećaje pa čak i strah. Ljudi doslovno „gutaju“ u svim oblicima izričaja posebice tragične ljubavne priče, vjerujem zbog toga što smo svi mi nekada u životu bili neću napisati „tragično“ zaljubljeni, ali sigurno jesmo nesretno. Posebno u ranoj mladosti koliko li je suza isplakano zbog neuzvraćenih osjećaja.
Uglavnom evo nas ispred kaštela Vitturi u kojem su sada, pored ostalog, Muzej Grada, Gradska knjižnica, Turistička zajednica Kaštela, Glazbena škola – ukratko ova lijepa dvokatna građevina kulturni je centar grada. Sagradili su ga na prelazu iz XV. u XVI. stoljeće trogirski plemići Vitturi. Ime plemićke obitelji Vitturi se prvi put spominje u vladarskoj ispravi hrvatskog kneza u XII. stoljeću. Naravno, ovi „naši“ Vitturi bili su u rodu s mletačkim Vitturima čija palača iz XIII. stoljeća još stoji u Veneciji. Ovi „naši“ Vitturi bili su u posjedu ovog dvorca ispred kojeg stojimo sve do kapitulacije Italije 1943. godine. Kada je sagrađen ovaj kaštel uprava je bila mletačka, a jako blizu u zaleđu je stalna prijetnja – Osmansko Carstvo. Ove dvije sile kako su ih naši ljudi zvali „Mlečani i Turci“, dvije države, dvije kulture, dvije vjere se bore na život i smrt stoljećima za prevlast na Mediteranu. U gotovo svim bitkama s obje strane „ bilo milom bilo silom“ sudjeluju i stradavaju i naši ljudi.
Sve građevine nose biljeg vremena kada su sagrađene. Tako i kašteli po Kaštelima imaju onu lijepu, umjetničku, romantičnu crtu talijanske renesanse s balkonima, stupićima i ukrasima, ali i onu drugu praktičnu obrambenu – kašteli su i dvorci i utvrde. Tako i ova lijepa kamena zgrada potpuno obnovljena s južne strane je poput renesansne palače, a sjeverna strana je jednostavnija, drugačija. Sagradili su je na morskoj hridi braća Nikola i Jerolim Vitturi, a oko dvorca razvilo se naselje ribara i težaka, koje je i samo utvrđeno obrambenim zidovima.
Na južnim vratima ili pak balkonu zagledana u more ili nebo osuto zvijezdama, zamišljam jer u duši sam baš nepopravljiva romantičarka, čekala je Dobrila svoga Miljenka. Njih dvoje Dobrila Vitturi i Miljenko Rosani (hrvatski Rušinić) hrvatski su Romeo i Julija. Priča je gotovo ista. Mladić i djevojka zaljube se, ali obitelji su iz različitih razloga u zavadi i protiv njihove ljubavi. Njih dvoje žive u XVII. stoljeću i oboje su pripadnici plemstva. Međutim važeća društvena pravila visoke klase su kako se brakovi sklapaju zbog različitih interesa uglavnom vezanih za moć i bogatstvo. Ovo odgovara onom filozofskom poimanju sila koje pokreću svakog čovjeka. Tri su glavne: glad, moć i ljubav. Kada one tkaju potku ljudske sudbine ili pak sukobe se u ljudskim odnosima često dolazi do tragedije. Sile su ovo urođene čovjeku i mogu biti pokretači i dobrog i lošeg.
Primjerice sama moć je svakom čovjeku urođena – čovjek upravlja sobom, čovjek vlada prirodom. Ima slobodnu volju. Volja suzbija nagone. Nismo samo tijelo. Moramo promisliti što i zašto želimo. Odgovorno se koristiti svojom moći. Sve je dobro dok je to takva vrsta moći i čovjek ne poželi moć da upravlja svima oko sebe. Kada čovjek počne smatrati da je jedino njegova volja ispravna to je put u propast za njega i ljude oko njega. Mi molimo „Budi volja Tvoja“ – znači Njegova, a ne naša. Treba se pitati iz dana u dan što je u određenom trenutku i određenom ljudskom odnosu najbolje. Je li to baš mora biti moja volja?
Druga sila koja upravlja čovjekom je glad odnosno u strahu od gladi ljudi streme za što više materijalnog, što više bogatstva. Ljudi rade i djeluju kako bi izbjegli glad. Čovjek mora djelovati, mora raditi, stvarati, unapređivati i to je prirođeno čovjeku. Samo materijalno bogatstvo po sebi nije ništa loše, ali kada ono postane samo sebi svrhom i to je put u propast. Treba se upitati je li mi to bogatstvo važnije od ljudi oko mene.
Treća sila je ljubav. Ah, ta ljubav. Često se ne da nadvladati nikakvim drugim silama. Vratimo se povijesnoj priči i stvarnim živim ljudima Dobrili i Miljenku i njihovim očevima knezovima Radoslavu i Adalbertu – svima uhvaćenim u mrežu ovih triju sila – težnje za moći, želje za bogatstvom i same ljubavi. Kako vidimo iz gore napisanog pri sklapanju bračnih ugovora ljubav nije imala veliku ulogu. Sve je dobro kada se mladi ljudi pokoravaju pravilima društva u kojima žive, međutim često mladi ljudi slušaju svoje srce, ne žele se pokoriti. Tada ponekad dolazi do tragedije. Verona ima Romea i Juliju, a Kaštela Miljenka i Dobrilu.
Njihovi bogati očevi Radoslav Vitturi i Adalberto Rosani (Rušinić) obojica plemići družili su se i bili dobri prijatelji. Tako su se družila i njihova djeca i vremenom zaljubila jedno u drugo. I kako to obično biva među ljudima naviknutim biti prvima – onima koji žude za još više moći i još više bogatstva dolazi do svađe radi feudalnih posjeda. Povijest ne bilježi tko je od njih dvojice bio u pravu. Uglavnom obitelji Vitturi i Rosani odnosno glave obitelji se spore, nepopustljivi su i zabranjuju međusobna druženja ostalih članova obitelji. Dobrila i Miljenko slijede svoje srce i potajno se sastaju sve dok nisu bili otkriveni. Miljenka otac šalje u vojnu službu u Veneciju. Knez Radoslav otac Dobrilin dogovara njezin brak s trogirskim plemićem Družimirom. Na sam dan vjenčanja dolazi Miljenko i prekida u crkvi vjenčanje. Dobrilin otac svoju kćer potom prisiljava da ode u samostan svetog Nikole u Trogiru. Knez Adalberto prisiljava svoga sina Miljenka da ode u franjevački samostan na Visovcu. Međutim, Miljenko i Dobrila ne odustaju od svoje ljubavi, bježe iz svojih samostana. Kako bi spriječio dalju sramotu radi bijega kćeri iz samostana knez Radoslav poziva Dobrilu da se vrati i dozvoljava joj vjenčanje s Miljenkom. Knez Rušinić Miljenkov otac pristaje i daje privolu svome sinu da oženi Dobrilu. Međutim na sam dan vjenčanja kada su svatovi odvodili Dobrilu iz dvorca na upravo ovom pokretnom mostu na kojem stojimo i slušamo bez daha priču vodiča, knez Radoslav Vitturi u kolovozu 1690. godine ubija hitcem iz kubure svoga zeta Miljenka. Nakon par mjeseci od tuge je umrla Dobrila. Posljednja želja joj je ipak ispunjena da bude pokopana kraj svoga Miljenka u crkvici svetog Ivana na Rušincu posjedu obitelji Rušinić.
Laganom šetnjom stižemo do dvorca odnosno kaštela Rušinić. Nije daleko od kaštela Vitturi. I on gleda na more i ograđen je zidovima. Sagrađen je u XV. stoljeću, trenutno je zapušten kao i prostor oko njega. Raduje nas čuti kako su pripreme za obnovu u tijeku. Ove godine Ministarstvo kulture je predvidjelo preko 500 tisuća eura za sanaciju i uređenje dvorca Rušinac i cijelog okolnog prostora. Posebnu vrijednost ima perivoj dvorca. Tu je dirljivi spomenik u obliku srca. Zastajemo u obližnjoj crkvici svetog Ivana Krstitelja nekadašnjoj župnoj crkvi sela. U njoj su pokopani nesretni ljubavnici, a na njihovom grobu piše „Pokoj ljubovnikom“.
Za baš svaki od sedam naselja Kaštela i još više dvoraca postoje predivne priče i legende. Ova ljubavna priča Dobrile i Miljenka nadahnula je brojne pjesnike, pisce i glazbenike. Nadam se kako će vas ova ljubavna priča besmrtna kao i sama ljubav, nadahnuti da ne prođete samo kroz grad Kaštela na putu za zračnu luku nego da prošetate njihovim ulicama, zastanete ispred dvoraca ili utvrda kako vam ih je već draže zvati i pomislite na ljude koji su nekada tu živjeli. Njihove priče su i naše i pomažu nam da malo bolje razumijemo sebe i svijet oko sebe.