tekst: Marija Kukić
foto: Ivan Juroš
Magla! Magla mističnim neprozirnim plaštem prekriva sve. I rijeku, i šumu, i puteljak što vodi tko zna kamo…
Pogled čovjekov hvata samo ono što mu je blizu, vidljivo.
Jutra zaodjenuta maglom kao da skrivaju mističnost života koji je često baš maglovitim tajnama obavijen.
Jedan njegov dio svima je vidljiv i znan, drugi dio je nepoznat, nevidljiv, zagonetan… i u magleno kolo upleten. I kao da ga razdvajaju dvije obale.
To je kao vjetar – ništa.
Nemaš na čemu da stojiš,
Ni za što da se držiš,
Ništa te ne drži,
Oči su ti prazne,
Srce ti je prazno,
Ostaje samo nemir. (M. Selimović)
A kada sunce popije maglu, razodjenu se obje obale, razgolite se sve nepoznanice, i tada više nisu razdvojene već zagrljene i spojene u zagonetku koju ljudi nazivaju – život.
