piše: Igor Matijašić
Na današnji dan, prije 36 godina, umro je Dobriša Cesarić, jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika. Iste te, 1980. godine krenuo sam u prvi razred osnovne škole i mislim da su baš nekako u to vrijeme (ili možda samo godinu nakon) po prvi puta doprli do mene stihovi “Slapa”.
Budući sam naučio čitati i prije nego sam sjeo u školske klupe („gutao sam“ crtane romane) stihove o slapu koji „teče i teče“ odmah sam i zapamtio. Naravno da ih u to vrijeme nisam sasvim razumio i nedokučiva mi je bila ta kap koja pomaže tkati san u slapu. No, od tog vremena započinje moje druženje s Cesarićem koje traje do danas. I uvijek mu se iznova vraćam.
Iako mu je književni opus nevelik i sastoji se od stotinjak pjesama u različitim izdanjima i zbirkama, mnogobrojne Cesarićeve pjesme su antologijske. Svi znaju “Voćku poslije kiše”, “Baladu iz pregrađa” ili “Pjesmu mrtvog pjesnika”. Mnogi često posežu za citatom „rakije, rakije, rakije amo/ jer utjehe nema u vodi“ bez da znaju da je riječ o njegovim “Vagonašima”. A stihove “Povratka”, „ah, niko niko ništa ne zna/krhko je znanje“ vjerojatno su mnogi upotrijebili u svom misaonom uzdizanju.
Budući sam se s Cesarićem intenzivno družio tijekom cijeloga svoga školovanja, pročitao sam i sve ostale (ili gotovo sve) njegove pjesme. I znam da postoji još itekako mnogo lijepih rečenica osim spomenutih.
U srednjoj sam školi iznenadio sve odabirom teme za maturalni rad. I dok je većina mojih kolega birala matematiku ili fiziku, ja sam odabrao hrvatski jezik i motive gradskog života kod Cesarića. Mislim da sam bio među rijetkima u matematičkoj gimanziji, ako ne i jedini, koji su krenuli tim smjerom.
Iako sam rečenice svog eseja, baš poput njega „u žaru kovo“, moj rad je naišao na veliko nerazumijevanje profesorice koja mi je dala mršavu trojku, prvenstveno zbog činjenice da se nisam mnogo konzultirao s njom u sklapanju teksta i konstrukciji mojih rečenica. Donio sam joj samo finalnu verziju posljednjeg dana roka.
Već u to vrijeme plovio sam, poput Cesarićevog Oblaka, „svojim nebom“. Sjećam se da sam u pripremi za svoj maturalni rad išao i tako daleko da sam zakucao na vrata Vinka Brešića, profesora i književnika koji je posvetio jednu svoju knjigu upravo Dobriši.
Možete samo zamisliti njegovo iznenađenje kad mu je jedne subote pozvonio nepoznat netko, nenajavljeni srednjoškolac koji je želio razgovarati o Cesariću. Profesor Vinko bio je veoma srdačan, čak mi i poklonio svoju knjigu s posvetom. Kasnije smo se te zgode zajedno prisjetili budući sam (jedini iz svoje generacije) krenuo studirati književnost, a on je na Filozofskom fakultetu držao seminare i predavanja.
I upravo družeći se s velikanima hrvatske i svjetske književnosti, otkrivajući i manje uspjele radove pojedinih autora, zauvijek sam zapamtio Ceasarićeve rečenice – „Pjesnik mora pisati samo kada ima neodoljivu potrebu da nešto stihom izrazi. Sve ostalo može biti interesantno, pa i duhovito, ali nije poezija.“
Zbog svega navedenog i ja sam imao neodoljivu potrebu posvetiti nekoliko redaka bardu hrvatske poezije koji je pišući o jednostavnim stvarima oblikovao život. Simbol čovjeka u sreći i nesreći opisujući običnu voćku, simbol prolaznosti kroz priču o onome koji „morao bi proć“ ili pak ogoljivanje ljudskog (be)smisla u kojem svatko ide „za vlašću, zlatom il za hljebom“. A takvih je poruka napretek. Pomno čitajući njegove stihove, možemo neprestano dobivati životne pouke.
A budući mi, kako godina za godinom ide, sve više prijaju zvuci tišine (“tiho, o tiho govori mi jesen“), završit će ovaj zapis posvećen mom književnom autoritetu njegovim manje poznatim stihovima:
Pjesma o tišini
Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom
Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća..
Danas mnogi pisanje ili bolje rečeno zapisivanje nečega brkaju sa poezijom. Hvala vam na ovom tekstu a pogotovo na Cesarićevim riječima: „Pjesnik mora pisati samo kada ima neodoljivu potrebu da nešto stihom izrazi. Sve ostalo može biti interesantno, pa i duhovito, ali nije poezija.“ Nadam se da nisam prestroga i ne želim nikoga uvrijediti, pogotovo ne pjesnike jer i sama nešto “zapisujem”, itekako svjesna svoje prosječnosti. I zato je prelijepo vratiti se u okrilje starih i dobro poznatih majstora koji su itekako imali što za reći nama koji živimo poslije njih i drugima koji će živjeti poslije nas.