piše: Igor Matijašić
Nakon jedne prekrasne akcije koju smo pokrenuli u našoj školi (cilj je bio pomoći bolesnoj učiteljici) primio sam nebrojeno mnogo prekrasnih komentara podrške.
Pisali su i obraćali mi se znani i neznani, prijatelji i poznanici. Mahom su hvalili projekt i cjelokupnu inicijativu, a posebno su isticali da je prekrasno što u današnje vrijeme, kad se sve više otuđujemo, još uvijek ima mjesta gdje se brine o ljudima i pomaže čovjeku u nevolji.
U moru lijepih poruka jedan komentar posebno mi je zapeo za oko – moja bivša učenica Tea, danas već srednjoškolka koja razmišlja o fakultetu, napisala mi je nekoliko rečenica koje ću pamtiti dok sam živ – „mislim da vam sve govori kad bih vam rekla da ste osoba kojoj se divim i koja je uzor. Sva sreća da još postoje ovako dobri ljudi!“
A upravo to je, po meni, najviša moguća stepenica na koju čovjek može zakoračiti! Biti nekome uzor…
Pa se onda s pravom upitaš, tko zapravo i može nekome biti uzor i kakve osobine treba posjedovati. Ako izuzmemo roditelje, koji su svim pojedincima u određenim periodima života (nekima i cijeli život) uzori, mogu li se još neke osobe uzorima zvati. I što zapravo treba u sebi imati osoba koja će nekome biti uzor?
Tko je, zapravo, današnjim mladima uzor? Jesu li to medijski najeksponiraniji političari? I odmah postavljam pitanje (je li pitanje retoričko, procijenite sami) – koga biste vi od hrvatskih političara stavili kao svoj odabir uzora?
Sportaši? Može li primjerice jedan Luka Modrić biti uzor mladima uza sve navedene „porezne događaje“ proteklih tjedana?
A liječnici koji svakodnevno spašavaju ljudske živote? Učitelji koji pripremaju mlade za budući život? Pjevači? Glumci? Treba li se takvim osobama samo diviti ili doista nekome mogu biti i uzori?
A što je s uspješnim znanstvenicima?
Jeste li, primjerice, čuli za Ivu Tolić? Riječ je osobi koja se svrstava u deset najboljih mladih molekularnih biologa na svijetu! Zahvaljujući projektu Europskog istraživačkog vijeća vratila se u Hrvatsku i nastavit će djelovati u našoj zemlji! Među deset je najboljih u svijetu!
Sad nabrzinu zatvorite oči i zamislite nekoliko osoba iz Hrvatske koje su također u bilo kojem području među deset najboljih u svijetu!
Da, neki će se odmah sjetiti Sandre Perković i braće Sinković, i onda će se vjerojatno zapeti. Jesu li nam doista medijski najeksponiranije osobe iz prethodnih stupaca po bilo kojem kriteriju među deset najboljih u svijetu?
Da je zadatak bilo samo nabrojati deset hrvatskih političara, svi bismo odmah neka imena isukali iz rukava. Pjevača i sportaša također. S hrvatskim glumcima i književnicima bi možda nekima išlo malo teže. O imenima liječnika da i ne govorimo. Znanstvenici? Samo oni koji su neprestano u medijima. Đikić, Radman…
Iva Tolić? Tko je Iva Tolić?
Pa se onda s pravom upućuje pitanje svima koji o tome odlučuju – trebaju li mladi biti zasipani sadržajima poput onih u kojima se skupina anonimaca koji jako teško sklapaju suvisle rečenice druže na nekim farmama, dvorcima ili čemu već? Trebaju li novinske stupce puniti tajkuni i njihovi sinovi ili treba davati priliku ljudima poput znanstvenice Ive?
Vjerujem da bi upravo Ivi i mnogim njenim kolegicama i kolegama koje (baš kao što pjeva Gibonni) „čine pravu stvar“ u danima koji su pred njima na mobitele „sletjele“ poruke poput one koju je meni poslala Tea kojoj ću biti vječno zahvalan.
I osobno smatram da bi to smanjilo i val svih negativnih vibracija, crnih tonova koji dominiraju oko nas, frustracija i depresije koja polako, ali sigurno, preplavljuje našu prekrasnu zemlju.
Da, možda sam samo beskrajno naivan i možda „živim u svom svijetu“, no poruke poput one Teine daju mi za pravo da sanjam i nastavim koračati svojom stazom.
A za to vrijeme, svi koji ste stigli do ove rečenice, ponovno zatvorite oči i recite sami sebi tko je vaš uzor i kakve osobine posjeduje. I možda ćemo snivati zajedno…