piše: Igor Matijašić
Za početak valja izložiti nekoliko rečenica koje su notorne činjenice. Dakle, na službenim stranicama MZOS-a (pazi sad datuma!) 13. travnja 2016. objavljeno je sljedeće: “Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta izvješćuje javnost da je u Narodnim novinama br.: 31/2016 objavljena Odluka o početku i završetku nastavne godine, broju radnih dana i trajanju odmora učenika osnovnih i srednjih škola za školsku godinu 2016./2017.”.
U nizu podataka koji se pogledom preskaču treba samo izdvojiti bitno – od tog trenutka prošlo je više od 140 dana! Brojka gotovo jednaka broju sati kojim je matematičar zadužen u nastavi jednog razreda u osnovnoj školi. Namjerno spominjem ovdje matematičare jer s brojkama i jest zapravo sve povezano.
Od spomenutog travnja nitko pretjerano (osim možda onih koji su duboko implementirani u sam nastavni proces), nije rogoborio protiv spomenute odluke i priloženog kalendara.
No, kad je morska sol nestala s leđa, kad se boja dobivena na godišnjem odmoru polako počela gubiti, krenulo se odjednom primjećivati i ono što je bilo vidljivo već i puno ranije. Prvo polugodište završava kao i obično, netom prije Božića (23. prosinca), no učenici se u školu vraćaju 12. siječnja. I sve bi možda bilo u redu da spomenuti dan u prvom mjesecu nove godine nije – četvrtak!
Naravno da treba voditi brigu i o činjenici da maturanti završavaju s nastavom 19. svibnja i da se sve to ne može uskladiti eventualnim pomacima, no teško se može logički objasniti roditeljima da djeca ne kreću ponovno u školu nakon vikenda već u drugoj polovici tjedna.
Kao ulje na vatru još se i ovih dana u medijima proširila vijest da Ministarstvo omogućava školama da opravdaju izostanke onima koji su u tom tjednu na zimovanju ili skijanju!
Pri spomenu na skijanje u Hrvata, mnogima se odmah javi slika političara koji u pratnji policije prelaze kolone na granici i svih onih domoljuba koji tijekom godine kukaju kako je teško živjeti u našoj državi, a onda bjesomučno uplaćaju aranžmane u poznatim inozemnim odmaralištima.
Ako bismo hjeli biti zlobni, mogli bismo istaknuti da u Ministarstvu moraju imati razumijevanja za skijaše s obzirom da je dio samog Ministarstva i naša najuspješnija sportašica svih vremena – Janica Kosteić.
No, opravdano se postavlja pitanje – nisu li onda djeca koja ne mogu na zimovanje ili skijanje u neravnopravom položaju u odnosu na ostale? A toliko su svim nadležnima puna usta kad govorimo o tome da svi trebaju imati jednake uvjete obrazovanja i kunemo se da će biti zaista tako.
Svi stoga nestrpljivo očekuju novu vladu i poteze novog ministra koji će objediniti sport i prosvjetu. Hoće li on(a) biti na strani skijaša ili će elegantno zaobići taj skliski teren i poput mnogih reći da im je to jednostavno ostavljeno u nasljeđu.
Ono što je sigurno – mnogi učenici i njihovi profesori neće otići na skijanje jer si to jednostavno neće moći priuštiti.
U toploj sobi, uz šalicu čaja, moći će tek pjevušiti nekoć iznimno popularnu pjesmicu (u doba dok je ikona jugoslavenskog skijanja bio Bojan Križaj):
Dok jurite ko vihor,
niz strmi bijeli brijeg,
još ljepše su na nam planine,
još ljepši nam je snijeg.
Smučajmo svi, Bojan i mi…
Moja verzija ovog “za skijanje spremni” fenomena:
Siromašak u školskoj klupi
površno učitelja sluša
jer mu o planinskom raju
sanjari tužna duša.
Mjesto do njega je prazno,
Viktor je još u snijegu
jer tata, direktor, juri
na skijama po brijegu.