Piše: Anita Martinac
Dugo već živim izvan domovine. Mnogi smatraju da dobro živim, snašao sam se, imam obitelj i izveo sam djecu na put. Imamo dobar posao i ja i supruga, situirani smo, i možemo si priuštiti mnogo više nego li trebamo… ali što trebam? Za čim čezne moja duša?
Sve godine dok sam stvarao materijalne stvari za svoju obitelj sve više sam gubio sebe, a sada se bojim da gubim i obitelj.
Majka je umrla ljetos i išao sam sam na pokop u Hercegovinu. Žao mi je što je nisam još jednom za života zagrlio, a to sam i rekao ocu koji je ostao utučen i bojim se da će uvenuti za njom. Kroz uzdah mi je rekao „Bez nje mi božićno svjetlo više neće sijati“
Ovih dana stalno o tome razmišljam. Vrijeme je došašća, majka bi već na Svetu Katu počela s ozbiljnim pripremama. Prisjećam se zornica. Ni mraz nije mogao ništa našim rumenim obrazima jer srca su bila topla od radosti. Pjevali smo božićne pjesme, a poslije ranojutarnje mise bi svako od nas djece dobilo suhu smokvu od našeg fratra. Za sv. Barbaru majka bi nastojala da idemo zajedno na misu, jer taj blagdan posebno je štovala zbog oca rudara. Za svetog Nikolu dječje bi čizmice, cipele i opančići, ovisi što je tko imao, bile napunjene orasima i lješnjacima. A na Svetu Luciju majka je sijala božićnu pšenicu, koje je bila je simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Samim svojim izgledom davala je zelenilo i nadu usred zime i snijega, a služila je i kao blagoslov ljetine istodobno ukrašavajući domove.
Cijelo vrijeme došašća, iščekivali smo Božić s radosti koja se povećavala kako se bližila Badnja večer, večer bdijenja, čekanja Isusovog rođenja. Kao dijete želio sam čuti glas djeteta u onim jaslicama u crkvi, koje bi časne sestre tako lijepo uredile da mi djeca nismo skidali oka s njih, ali bi božićne pjesme nadjačale svaki zvuk i čuo bi samo otkucaje svoga srca osjećajući da je došao među nas. Isus se rodio u mom srcu, tako sam osjećao iz godine u godinu i s tom radosti bi ga nosio.
Nije bilo veće radosti nego kada nas okupe za Božić uz stol na kojem su blagovali svi stričevi s obiteljima zajedno uz baku i djeda. Za nas djecu darovi su se čuvali na grani koja je bila okićena suhim voćem. Vrata smo kitili bršljanom, a žito se ukrašavalo s trobojnicom koja se uredno vezala oko njega. Znao sam da je baka čuva u onoj drvenoj škrinji i uvijek izvadi za Božić kao vrijedni imetak. Na bijelom stolnjaku koji bi majka prostrla, samo za taj objed, lomili smo pogaču i otac bi dopustio da prvi put kušamo vino. Kuća je mirisala na slamu, na topli kruh, na jabuke, mirisalo je na ruke moje majke, mirisalo je na ljubav moje obitelji. Srce je bilo ispunjeno beskrajnom srećom i sve što bi mi moglo to vratiti bio bi zagrljaj majke. Želio sam ja biti ono malo dijete u jaslama, jer trebao sam ljubav.
„Sofija, što misliš da ovaj Božić idemo u Hercegovinu?“ obratio se Jakov svojoj supruzi.
„Otkud to sada. Djeca su već isplanirala skijanje i teško da možemo uklopiti. Ali … iskreno, i ja bih voljela bar jednom da smo sa svojima, pa znaš da sam ti govorila dok su bili mali da ih trebamo voditi i učiti onom što smo ponijeli iz Hercegovine“ rekla je lijepo uređena gospođa nadgledajući djevojku iz cvjećarnice koju je unajmila da joj okiti dom u duhu Božića, jer ni za to nije imala vremena kako je govorila, a ustvari nije željela da ga kiti sama.
„Misliš li da je kasno?“ Jakov je priupitao.
„Nikad nije kasno dok smo živi i zdravi “ nasmiješila se i pogledala ga očima koje su zasjale kao one svjetiljke oko raskošnog bora. Razumjeli smo se u se u trenutku. I njoj je srce zaigralo, jer nedostajao joj je onaj stari Jakov, onakav kakvog je voljela i slijedila na životnom putu.
Nije joj dugo trebalo, uzela je mobitel i uskoro sve dogovorila jer umjela je da organizira sve u hodu. Dugo je bila domaćica, a kada je uvidjela da suprug i djeca grade svoje planove i poslove bez nje i sama se upustila u biznis i radi na organiziranju svečanih prigoda. No, više uživa u humanitarnom radu, jer je ispunja ljubav koju osjeti u zajednici i mogućnosti da nekome pomogne.
Jakov je uspješan u svom poslu i više vremena posvećuje poslovnim partnerima nego li obitelji pa se i njegovi godišnje odmori svedu na poluposlovna druženja. Djeca imaju razne mogućnosti i kao nadomjestak za zajedništvo obitelji koriste odlaze na školskim raspustima na kampove, turističke destinacije u aranžmanu sa vršnjacima, a i blagdane provode sve češće izvan obiteljskog doma.
Sofija se ispunila kao majkom, ali svjesna da je brzi životni tempo odveo njenu obitelj u smjeru otuđenosti. Nikada nije odustala od nagovaranja da za blagdane otputuju u Hercegovinu, kući. No, ove godine nije ništa govorila, jer je praznina koja bi je dočekala i u njenoj i u Jakovljevoj obitelji bila bolna. Iznenadio je Jakovov prijedlog i silno mu se obradovala. I doista, imala je razloga.
„Tata zašto nam nikada nisi pričao o drugoj djedovoj kući u planini. Djed je tako zanimljiv. Pokazao mi je svoju odoru iz rata. Pokazao mi je slike kada si tata bio mali. Zašto mi nisi nikada pričao da si imao konja i psa….“ tako je govorio petnaestogodišnjak, kojeg već dugo nije dobro u lice pogledao, jer se vječito skrivao iz različitih monitora. Oči su mu se raširile od uzbuđenja i razdraganosti i u njemu je prepoznao veselog dječaka željnog obiteljske topline. Nasmiješio mu se i rukom razbacao njegovu kosu, a onda ga je počeo škakljati kao kako je to činio dok je bio mali, tako da su se obojica srušila na livadu i počela smijati.
„Ovdje sam odrastao“, poslije mu je rekao.
„Nisam bio na ljepšem mjestu“, odgovorio je dječak još uvijek pod dojmom što je sve vidio tih par dana u Hercegovini.
„Hoćemo li mi jednom doći ovdje živjeti?“ bilo je sljedeće pitanje ocu.
I prije nego je Jakov odgovorio umiješala se Sofija mirnim glasom „Ako budemo njegovali plamen na našem obiteljskom ognjištu, i tim svjetlom dočekivali Božić uz naše najmilije sigurno ćemo se vraćati. Božić se sine u srcu dočekuje. Dom je tamo gdje je obitelj.“
Ne trebam završiti ovu priču nikako drugačije nego zagrljajem. Mogu vam samo reći da je u zraku mirisalo na majku.