piše: Slavica Jurčić
Osjećam da sam se promijenila.
Na licu po koja bora.
U kosi po koja sijeda.
Možda sam se po malo i smanjila, to s godinama smijemo primijetiti.
Nekad sam svaki dan primijetila nešto novo, sad primjećujem samo ono staro.
Nekada je ono što je staro, poput vina, dobro.
Primijetila sam da se i ljudi oko mene mijenjaju, većina njih je izgubila radost.
Neki su ogorčeni na sve, pa i na način života koji žive.
Dok sam bila djevojka poznavala sam jednu ženu koja je radila sa mnom, ona je svaki dan bila vesela. Često su ju pitali, što ju drži tako pozitivnom?
-Svaki dan se radujem što sam se probudila, udahnula dah života, svaki dan imam novu radost! – znala nam je odgovoriti.
I bila je u pravu! Radost treba tražiti, ona ne dolazi sama.
Radost je u pjesmi ptice u sumrak, radost je u djetetovom osmijehu, radost je u prvoj bori na licu.
Nalazim svaki dan nešto što mi grije srce, nešto što mi život pruža.
Svakako treba život učiniti ljepšim. Nekada treba izbaciti loše navike, ali i loše ljude. Treba nam više osmjeha, treba nam topline u srcu. Treba nam svaki dan jedna radost!