piše: Kitana Žižić
Eh, nekada se drugačije odgajalo. Ne sudim da li je bilo lako ili lakše, teško ili teže u odnosu na današnje vrijeme. Ali stavljajući djecu u središte svemira, os oko koje se sve vrti, roditeljima je danas još teže obavljati taj najzahtjevniji posao na svijetu. Naročito otkad je “batina izašla iz raja”, jer slobodu trebamo svi udisati nesputano i duboko, baš kao i zrak. Pa i djeca.
Prema mišljenju nekih psihologa, batina je i trebala izaći iz raja, jer tamo nikada nije ni pripadala.
Suprug i ja nismo tukli svoju djecu, premda se dragi često pozivao upravo na onu narodnu o rajskoj batini. Ni moji roditelji nisu uz pomoć šiba posezali za utuvljivanjem pameti u glavu i postizanjem posluha. Ali, dobro se sjećam kako bih, ako sam nešto skrivila, bila izložena neugodnim prodikama. Stid bi me svu obuzeo, ali ni slučajno nisam smjela umiriti nemirne valove decibela, utišati njihovo pjenušanje rukama pritisnutim na ušne školjke. Zaglušivana bukom ljutnje i tužna zbog nehotičnog nanošenja boli, molila bih ljućeg roditelja da me radije istuče, samo da prestane govoriti.
Danas se djecu ne smije ni poprijeko pogledati. Međutim, i ja vjerujem u iskustvenu vrijednost narodnih mudroslovica. Ako svi sudionici u kompleksnom odgojnom procesu, od kojih roditelji imaju najveću ulogu i odgovornost, ne uspiju naučiti djecu pristojnom i lijepom ponašanju te utvrditi granice, koje se ne smiju prelaziti, svi loši a nesankcionirani postupci umnože se do neslućenih razmjera. Ta djeca nesvjesno njeguju slike o svojoj superiornoj osobnosti. Jednom će osvanuti dan, kada će za ostvarenje svojih ciljeva, spremno pregaziti ne samo travu.
Ako ne nauče granice i modele prihvatljivog ponašanja, što očekivati od nedozrelog pupoljka, koji će, umjesto da jednog dana prekrasno zamiriše, trnjem napadati sve oko sebe i braniti svoje nezasitne apetite.
U vrijeme kad sam počinila svoj prvi grijeh, još nisam stasala do škole. Tada su mama i tata imali samo nas dvije. Ja sam bila starija tri godine.
To nikad zaboravljeno poslijepodne provele smo s roditeljima kod obitelji, s kojom smo se srodili brakom mamine tete Vesele i njihovog Benjamina. Nakon što su zaljubljeni sakramentom braka zapečatili svoju ljubav, otišli su preko Atlantika u neki bolji život. Barem su mu se nadali.
I imali su sreće te su povremeno posjećivali rodni kraj sa svojom jedinicom Lucy. Donosili su sobom razne lijepe sitnice, koje su se rodbini činile pravim bogatstvom.
Popodne je teklo lijeno, dok smo sjedili u kuhinji, odrasli razgovarali i ispijali piće po želji, a mi djeca sok. Moje su se oči zalijepile za njihovu kredencu. Nisam ih više mogla odvojiti od gornjeg dijela, u kojem je iza ukrasne čipke bilo nebrojeno autića svih boja i oblika. Bože, a mi nijednog nemamo doma.
Iskoristila sam nepažnju odraslih, dok smo se spremali za odlazak, oprezno gurnula staklo na kredenci i uzela jedan.
Spremila sam ga u džep kaputa i hodajući prema kući, pipajući provjeravala da nije slučajno ispao. I sad jasno vidim tu sliku ispred sebe. Naizgled tako bezazlenu a zapravo punu neke zle slutnje, koja se miješala sa osjećajem radosti zbog mog tajnog prisvojenog darića. Noć je u međuvremenu sve zamračila.
Uz rijetka slaba ulična svjetla Burak je sablastan i pust. Tata i mama ispred nas, a mi sestre u sivim kariranim kaputima, koje nam je mama sašila, polako ih slijedimo i brbljamo.
Stigosmo i do pjace, kad je netko presreo roditelje. Tik pred ciljem. Riječ, dvije i rečenice se množe, a ja nestrpljiva i uzbuđena i plahovito sretna. Ne mogavši više izdržati, pohvalila sam se sestri. Prstom pokazala na autić u džepu.
„Nemoj reći mami!“
Nismo još stigli ni do portuna, a moja tajna je bila otkrivena.
Batine dobila nisam, ali jesam obilatu porciju onog goreg-riječi, prodiku, riječi u nedogled. A najgore od svega je bilo, što sam sutradan ujutro trebala otići do obitelji Matković, ispričati se i vratiti im autić.
Kao da im je baš taj jedan nedostajao!
Osjećaj stida, koji me svu prožeo, pamtit ću zauvijek.
Nikad više mi nije palo na pamet da išta ukradem, osim jedne ljubičaste šminke tijekom gimnazijske ekskurzije. U Cambridge-u.
Manje poznate riječi:
1. „kredenca“ znači kuhinjski ormar;
2. „portun“ znači ulazni hodnik u kuću i/ili stambenu zgradu.