piše: Dragica Šimić
Noć nije bila prijateljica ni saučesnica samoći, bila je samo pojava koja je neminovno dolazila na kraju dana. Možda je sa sobom, unutar zatvorenih prozora donosila često misli u svom okrilju ili su one oduvijek bile tu, u tom zatvorenom prostoru punom uspomena koje bi oživjele u slikama davnih dana obiteljske idile, svakom predmetu koji bi dodirnula, pokućstvu s kojeg je brisala nepostojeću prašinu lašteći ga do visokog sjaja, milujući ga kao zadnjeg prijatelja kojemu je još zahvalna za prisustvo u njenom životu. Možda je i sama postala dio tog namještaja, hodajući, šutljivi komad prekriven patinom života.
-Evo još malo, još par ovih lijepih kugli koje smo, sjećam se, kupili u na placu 1972. Ivanu bi se svidio bor. Nataši su bile najdraže srebrne sa sasvim sitnim malim cirkončićima koji liče na inje.
Učinilo joj se da je naglas izgovorila ove riječi i strese se od njihovog odjeka kroz tišinu.
-Opet pričam sama sa sobom. Tja, a nije ni to najgore što mi se moglo desiti. Ima i gorih stvari kao recimo potpuna nemoć, bolest …ili što je još gore beznadežnost.
Još jednim zadnjim potezom uključi kabel u struju i bor zasja. Osjeti u srcu neku radost kao i onih davnih godina kad bi upalili sijalice na boru.
-Svjetlo je uvijek lijepo, donosi radost i A ovo kao da u sebi čuva moje dane i sjećanja…i nade bez kojih je život nezamisliv, nemooguć.
Odšeta do prozora. Pogledom obuhvati sva svjetla koja su se sa Gornjeg grada, iz njene starinske ali otmjene kuće mogla jasno vidjeti golim okom.
-Već dugo gore, grad blješti, božićni sajmovi, kuhano vino, kobasice, lingišpiri. Isuse, gdje si, jesi li i ti tu?
Za trenutak svrnu pogled na ugao ispod prozora i praznu kaldrmu po kojoj se prosipala samo žuta svjetlost lanterne.
-Otišla je, negdje se sklonila.
Opet izgovori naglas i riječ beznadežnost dobi svoje potpuno značenje sjetivši se žene koja je s djetetom stajala na uglu, na hladnoći cijelo popodne. Što ju je natjeralo da prosi, da drži svoju djevojčicu na hladnoći s ispruženom rukom? A ljudi kao ljudi, nepovjerljivi, rijetki zastanu i pruže nešto.
-Isuse, zašto više nikome ne vjerujemo, gdje se izgubila ljudskost?
Polaganim korakom se vrati na sofu. Upali televiziju.
-Sa novim paketom tv usluga imat ćete najljepši Božić. Priuštite sebi nezaboravne blagdane, govorio je veseli glas sa ekrana.
-Topli prekrivači , savršen poklon za vaše najmilije, zamijenio ga je drugi, ništa manje uvjerljiv da se baš bez toga ne mogu preživjeti nadolazeći
Ponovo se sjeti žene sa djevojčicom i bi joj žao što nije ostavila pospremanje i laštenje ionako čistog namještaja, što se nije iz svoje udobnosti spustila na kaldrmu i pozvala je na topli čaj i kolačiće koje i tako nema tko pojesti. Svi su njeni daleko. Ali ta nesigurnost, to nepovjerenje, taj strah. Šta ako je…? nizala su se pitanja u njenoj glavi.
-Čini se da su te ljudi zaboravili Isuse, tvoje siromaštvo, razlog tvog dolaska na ovaj svijet, mjesto gdje si se rodio, tvoje poruke, tvoj život.
-Nisu me zaboravili. Ja sam tu.
Za trenutak se prenu.
-Otkud taj glas? Sama sam, okružena svojim nijemim stvarima. Prvo pričam sama sa sobom a sad čujem i odgovore. Da , tako je to sa starim ljudima. Sjećam se da je i moja majka nekada tako…
-Ako mogu biti svugdje, znači da mogu biti i u tvojoj savjesti, svi koji me prizivaju, nađu me.
Prekinu je ponovo taj glas iznutra.
–Znači, ti si cijelo vrijeme tu samo te ja nisam primjetila dok je punom kućom odzvanjao smijeh, dok su se prijatelji izmjenjivali s poklonima, dok je ovozemaljska dobrota zasjenjivala sve one glasove u meni.
-Da, bio sam tu kad se i na tvoja ramena spuštao teret života. Kad su ti se zatvarala jedna vrata i kad si mislila na najgore, ja sam ti otvarao druga. Naučio sam te i da je smrt odredište života i da na kraju nije samo tama. Ja sam onaj koji donosi svjetlo i to što ljudi danas slave u moje ime nije moj rođendan. Ali bio sam u ruci one djevojčice, u očima njene majke i samo su me rijetki prepoznali i zastali.
Probudila se od boli u križima izazvane neugodnim položajem na sofi. Kroz misli joj se provuče prvo njena sinoćnja spoznaja, kratki susret s Bogom s kojim se često mimoilazila ili je bar tako mislila. Prvo ode do prozora i pogleda na cestu. Razočarano spozna da je prazna.
-Nema je.
Prošapta tiho.
Obuje ravne crne cipele i kaput od teške čohe i brzim koracima se zaputi vani. Spustila se kaldrmom do okićenog trga gdje su ljudi u svojoj ludoj trci za kupovanjem slijepo žurili trgovinama izlazeći iz njih s rukama punim vrećica. Zađe u jednu pokrajnju ulicu i ugleda Ga ponovo. Tamo je stajala jedna druga žena, s drugim djetetom u naramku i molila prolaznike da joj kupe hranu. Ispusti joj u ruku novčanicu od koje na licu majke zatitra iznenadni osmijeh.
Nije ništa pitala, samo osjeti olakšanje poslije ovog čina i licem i njoj zasja lagani mali smiješak zadovoljstva.
Na drugom kraju ulice naiđe na beskućnika pokrivenog kartonima, zaraslog u bradu. Obučen u isprošenu odjeću i s cipelama koje su bar za dva broja bile veće od nogu, sjedio je s ispruženom rukom. Ponovo učini isto i njen se osmijeh rastegnu još malo šire.
Bilo je već podne kad se vratila u udoban starinski stan. Učini joj se da je sve nekako toplije i življe a osjećaj samoće je nestao netragom.
-Jesi, uvijek si stajao tamo dolje u svim tim ljudima a ja sam te često zaobilazila. Ti znaš zašto si mi dao da progledam baš sada. I dobro mi je, osjećam se tako ugodno s tobom.
Smiješila se mada je onaj glas šutio. Znala je po osjećaju ispunjenosti i sreće da je on tu, u njenoj duši.
–I hvala ti što mi ponovo otvaraš vrata. Uvijek si bio kavalir.
Nasmija se veselo sama svojoj dosjetci.