piše: Dragica Šimić
Bilo je prerano misliti o povratku, znao je, ali svaka pora njegovog tijela žudjela je za tom riječju pa ju je puštao često da mu se ušulja u misli, da mu se širi umom podatna i slatkorječiva, obećavajuća i utješna, da ga draška, navlači smješak u kutove usana i usrećuje.
A tek je došao, da ispuni snove, očekivanja, da u ovom novom svijetu stvori mjesto za sebe, Milu, za draga dječja lica što su mu kao male anđeoske prilike što ih je vidio na zidovima crkve sv. Mihovila često veselila dušu.
Kad se iskrcao na obale Tihog oceana shvatio je da je u jednom sasvim drugačijem podneblju. Duge i široke pjeskovite plaže što su opasale rubne dijelove grada bojom starog zlata, moderni brodovi u luci, tramvaji na ulicama, impozantne građevine sa dozom moderne profinjenosti i suvremenih detalja, odavale su utisak o zemlji blagostanja.
Prijatelj iz sela ga je dočekao u luci. Izvijajući glavu i tražeći ga u mnoštvu koje je izlazilo, požurio mu je u susret. Primio je teret iz njegove ruke zagrlivši ga. I to je bilo malo a tako puno.
Mijo, njegov prijatelj iz sela je bio pozitivni probisvijet. Jedan od onih koji se snađu gdje god ih iskrcaš. U svojoj trideset i nekoj godini još nije bio oženjen, a šarmom, razvijenim intelektom i nasmijanim licem plijenio je pažnju gdje god bi se pojavio. Već dugo je radio u lokalnoj tvornici sokova i gaziranih pića pa je tako i za prijatelja iz sela obezbijedio radno mjesto.
Mijo ga povede lukom do mjesta gdje je parkiran čekao stari Chevrolet karavan iz 1935, spretno ubaci kofer u prtljažnik i krenu prometnim gradskim ulicama .
-Znaš da se u mistu gradi prvi veliki hotel. Čini se kao da sve ide u tom pravcu da se ljudi počnu baviti turizmom.
-A biće dobro ako to krene lipi moj, ovdi turizam cvita već odavna.
Prošli su prometni, centralni dio grada, vozili se otmjenim naseljima koja su Josipu oduzimala dah. Iznenada osjeti strah prema tome bogatome svijetu, osjeti se malen i izgubljen, bez svoje kamene kuće na onoj maloj zaravni iznad mora. Pogleda u svoje ruke skupljene na krilu i pomisli kako je to sve što ima.
Kako su se vozili prema unutrašnjosti naselja su postajala trošnija, zapuštenija i oni se zaustaviše pred jednom kućom sa čijih je zidova boja već dobrano počela opadati.
-Hajde zemljače, razvedri se. Bit će ti dobro tu, čim zaradiš prve šolde sve će biti lakše. Danas se odmori a sutra ću ti pokazati grad. Za vikend te vodim na utakmicu ragbija, prijatelj mi igra u klubu i imam besplatne karte.
Mijo se smijao svojim zaraznim smijehom prepričavajući anegdote iz doseljeničkog života želeći ga oraspoložiti i uspijevajući donekle u svojoj nakani.
—————–
Josip je tu noć bio već pomalo umoran od svih novih stvari koje mu je prijatelj pokazivao i rado bi otišao u stan prespavati ostatak noći, ali nije htio biti nezahvalan pa se namjesti u sjedište sasvim blizu terenu na kojem se već odvijala igra koju i tako nije razumio. Igrači su trčali i nosili balun u rukama umjesto da igraju nogama.
Kad se na terenu stvorio metež Mijo opsova sočnu dalmatinsku psovku povlačeći ga za rukav. Jedan od igrača ležao je ozlijeđen na travi i čekao pomoć doktora koji je kasnio na utakmicu.
-Slomio je nogu. Ajde, ća si se ukipio, vidi ća moreš učiniti, ti to imaš u rukama.
Josip je oklijevao ali Mijo ga je gurao naprijed do ozlijeđenog igrača.
-Samo mi je još ovo tribalo, ovdi u tuđen svitu.
Razmišljao je grozničavo dok se spuštao na koljena pored igrača. Pažljivim pokretima je opipavao podkoljeničnu kost ulijevajući povjerenje svojim mirnim licem koje nije odavalo napetost koju je stvarno osjećao. Polako je lijevom rukom dosezao koljeno a desnu spustio na zglob. Iznenadnim trzajem prvo prema van pa unutra izazvao je kratki jauk kod ozlijeđenog igrača a onda osjećaj zahvalnosti i smirenja kao da je bol prestala.
Istovremeno je Mijo objašnjavao treneru nešto što nije razumio. Prihvatio je ponuđene zavoje i stegnuo nogu. Ozlijeđenog igrača su odvezli a utakmica je nastavljena.
Tu je večer dugo razmišljao o svojim rukama i daru koji je naslijedio od oca. Liječnici su bili daleko od sela a rijetki su bili ljudi koji su se razumjeli u lomove. Otac je imao dar namještanja polomljenih ruku i nogu, iščašenih zglobova i ljudi iz okolice dolazili su kod njega kad bi zapali u slične nevolje. Otac je rado pomagao i oni koje je liječio zahvalni bi se vraćali sa bukarom vina, komadom slanine ili pak dobrom, svježe ulovljenom ribom. Od malena je posmatrao oca, mirnoću na njegovom licu dok je pomagao ljudima i sam poprimao istu vještinu. I nije to bilo samo znanje. Bila je to neka unutarnja harmonija koja je povezivala njegovu osjećajnost i suosjećanje prema ljudima sa vještinom koju je naučio.
Jednoga dana dok je obrezivao mladice u vinogradu, sav zadihan i znojan dotrčao je dječačić iz susjednog zaseoka.
-Barba, barba, požurite, ćaća je slomija nogu.
Bio je to sin ribara Andre iz susjednog zaseoka. Za pola sata hoda stigli su do kamenom zidane kuće opasane suhozidom. U dvorištu je cvjetao nar a ispred ulaznih vrata nadzidanih preciznim kamenim lukom cvjetali prvi, sitni, bijeli cvjetići ružmarina.
Andre je ležao otečene noge na drvenom starinskom krevetu prekrivenom bijelom plahtom, obrubljenom sitnim vezom na rubovima. U drugom dijelu sobe sjedila je djevojka glave spuštene nad vezom, dok je Andrina žena hodala po prostoriji nervozno kršeći ruke.
Josip je zasukao rukave pažljivo dodirujući oteklinu koja je već poprimila modro ljubičastu boju. Osjetio je pod rukom da je kost pukla na dva mjesta. To saznanje ga uznemiri ali njegov izgled lica to nije odavao. Andre je bolno ječao dok mu je snažnim trzajem namještao kost. Krupne graške znoja oblile su mu lice. Opipa još jednom i osjeti olakšanje.
-Triba ga što prije pribaciti u bolnicu u grad. Lom je jako nezgodan i na tom mistu se najprije zaradi. Ja sam učinija šta san moga.
Tad se susreo s njenim očima koje je tek ponekad podizala sa veza, nekako mirnim, krotkim u kojima je živjela neka tajna dopadljivost mladenačke samozatajnosti i ljepote koju je osjećao na tom mjestu. Odjednom pomisli da je sve upravo tako lijepo, čisto i mirno baš zbog te njene ljepote i pogleda srne koji je podizala i spuštala kao snop svjetlosti.
Zaspao je umoran u saznanju da u svoj toj ljepoti ona još uvijek živi tamo negdje daleko za njega, i sa tihom nadom da če im sutra donijeti bolje i ljepše dane.
Dva dana poslije zakucaše im na vrata dva gospodina iz ragbi kluba. Jedan od njih je bio trener a drugi klupski liječnik. Mijo ih srdačno dočeka. Ponudi ih čašicom dobre dalmatinske loze koju mu je zemljak donio u crnom kuferu. Dugo su razgovarali ljubazno pogledajući prema Josipu.
-Nude ti posa u klubu. Ozljede u ragbiju su česte. Radija bi uz doktora, naravno nude ti i edukaciju u jeziku i medicini. Razmisli par dana, ponuda je dobra.
Ovaj događaj ga ipak malo smiri, ohrabri. Kad je ostao sam ponovo ga preplaviše dobre nade. Razmišljao je o trenutku kada će ponovo, kad zaradi dovoljno novca, krenuti nazad u rodnu grudu, izgraditi lijepu kuću, možda se baviti turizmomi biti sa svojima.
——–
Puno godina kasnije, sjedila je pod maslinom u vrtu sredovječna žena. Osjećala je posebno divljenje prema tom drvu. Sad je već i ličila na njega. Okorjelog stabla, s toliko grana i izdanaka, čvrsto pripijeno u dalmatinski kamen sa tako malo vode davalo je zlatno bogatstvo života. Kao i ona. Imala je tako malo, a tako puno. U ostarjeloj naboranoj ruci na kojoj je na podnevnom suncu što se lagano probijalo kroz lišće bljeskala zlatna burma koju joj je Josip kupio tek u Australiji, čuvala je mali, požutjeli komadić papira što je titrao polako na vjetriću kao duša čovjeka kog je voljela prebirući ponovo po sjećanjima života, putovanjima, životnim borbama i povratcima.
-Jube moja,
Bogat je ovdi svit, ma meni bez tebe bogatstva nima. Stekoh tek kad te moje oči ugledaše u onoj biloj sobi tvojih roditelja, sreću nađoh tek kad si onog lipog dana postala moja žena. A ni prsten ti nisan moga kupit. Molim bure i vitrove da budu blagi kad mi budeš priko oceana dovodila našu dicu, kad mi ponovo u dlanovima doneseš svoju divnu jubav. Moje i tvoje ruke zajedno napravit će čuda ovdi. Jubin te maslino moja mlada, ruke ti cilivan ka mlade zelene izdanke.
I čekan, čekan nove brodove.
Dani su prošli,nemjerljivi vremenom samo čežnjom za blizinom. Josip je radio nekoliko poslova, školovao se, kupili farmu na kojoj su uzgajali ovce.no njegova čežnja za rodnim krajem ne presta. Kupiše i lijepi komad zemlje uz more u Dalmaciji.
– Vrati se i nadgledaj radove, reče jednog dana. Kada sve bude gotovo doći ću za tobon.
–I potraja to vrime, godinu, dvi i onda sam pristala brojati. Imanje je raslo, dica po školama, samo moje oči vično uperene u pučinu. I jednog dana javili su mi da se vraćaš, ma nisi mi moga više reći ni riči. Šutija si ka stina na kojoj raste ova maslina i dosta joj je, dosta joj je žeđi života. Od sveg blaga što si mi ga da srce mi zatreperi samo od dodira ovog starog pisma što mi još priča umisto tebe priču o jubavi i odanosti. Nisi zna da je ovo malo najviše ća si mi moga dati.
Izgovori tiho kao da priča s vjetrom koji se dugo trudio posušiti joj zadnju suzu u oku.