piše: Dragica Šimić
Među djecom u selu vladalo je mišljenje da je djed Brko vrlo strog i nemilosrdan prema njima.
Strožiji od njega bio je jedino djed Matušić koji je zbog starosti bio jako ogluvio. Često je dolazio kod mog djeda. Oba su pušila lulu i pričali o prvom svjetskom ratu, ranjavanjima i zarobljavanju, frontovima. Voljela sam sjediti uz nih i upijati njihove razgovore.
I sve je bilo u redu dok mene ili neko drugo dijete nije susreo na putu, daleko od roditeljskog pogleda. Ako smo bili u dosegu njegovog štap,a obavezno bi nas, bez razloga, udario kud je mogao doseći. Zato smo ga uvijek zaobilazili u širokom luku a činilo se da je njegov štap svaki puta sve duži. Ipak, on je živio na drugom kraju sela pa ga nismo često susretali.
Djeda Brkino imanje je bilo prekoputa našega. Ispred kuće, do puta, bio je veliki voćnjak pun najraznovrsnijeg voća. Njegov travnjak je bio zelen i uredan a zadnja strana dvorišta ograđena visokom drvenom ogradom kakvu je imala malo koja seoska kuća. Pričalo se među djecom da ima i tuš u dvorištu. Razmišljali smo dubokoumno kako bi mogao izgledati taj tuš. Mi smo imali bunare i pumpe ali tuševe ne. To je bilo tako gradski.
Djeda Brkini sinovi su svi odselili u grad i pozavršavali visoke škole pa su on i baba Križančuša najčešće bili sami. Kada su im ponekada dolazili unuci i unuke iz grada, i mi, seoska djeca smo se igrali s njima ali nikada u dvorištu djeda Brke. Tada bi nas djevojčice iz grada učile nekim gradskim igrama, brojalicama koje smo prepjevavali u dugim ljetnjim noćima ili načinu na koji šetaju gradske dame, visoko uzdignute glave, ispravljenih leđa, odmjerenih kratkih koraka.
Pored Brkinog imanja bila su tri velika oraha. Kako bi sazrijevali u jesen, sa njih bi opadalo lišće kao i plodovi. Redovno smo podbirali orahe pogledajući u susjednu visoku drvenu kapiju. Ponekad bi se otvorila samo na kratko da uđe koji bliski član obitelji. Vidjeli bismo tada pokaldrmano dvorište, drvenu sećiju pokrivenu ponjavom kakve su tkale seoske žene na stanovima i u kutu bijeli vodokotlić koji je služio kao tuš. Trebalo je samo povući špagu i slavina sa vodom bi se otvorila. U kuću se ulazilo velikom drvenom verandom ukrašenom ručnim rezbarijama. I prednji dio kuće je imao takvu ustakljenu drvenu verandu u kojoj bi sjedila baba Križančuša i gledala na voćnjak i seoski put. Ukoliko bismo se sastali na putu u većem broju ona bi pojačala pozornost i djed Brko bi se u trenutku pojavio u voćnjaku.
Naši poduhvati vezani uz djeda Brkino imanje bili su vrlo jednostavni. Iako smo svi u selu imali vlastite voćnjake i toliko voća da ga uopće nismo htjeli jesti, svake smo godine barem po nekoliko puta išli u djedovo zabranjeno voće. Nije uzalud narodna izreka: „Zabranjeno voće je najslađe“ i ona se u svom punom značenju odnosila upravo na ovakve situacije našeg djetinjstva. Obično smo ciljali na jabuku koja čak nije bila ni zrela ali su joj grane bile spuštene do zemlje i bilo ju je lako nabrati u njedra i pobjeći. U ovm hrabrom i odvažnom činu učestvovali su uvijek dječaci jer se malo tko usudio podmetnuti leđa pod djedov štap koji je bez imalo žaljenja udarao vižlasta dječačka tijela.
S puta se ulazilo u voćnjak pomoću „prilaza“, tanke drvene stepenice napravljene od samo jedne duge letve provučene kroz drvenu ogradu. Stane se na letvu, prekorači ograda i skoči unutra.
Jednog dana dječaci su naganjali primitivnu loptu napravljenu od izrezanih guma bicikla. Bila je vrlo elastična i jako odskakala u visinu, zgodna za igru školice random i preparandom. Bili su prašnjavi od trošnog puta i znoja od toplog ljetnog dana. Baba Križančuša se dugo nije pojavila na prozoru na svom vidikovcu i odluka je brzo donešena. Četiri dječaka su brzo skočili preko prilaza munjevitom brzinom trčeći prema sredini voćnjaka gdje se nalazila jabuka ranka divne široke spuštene krošnje pune plodova. Da se u tom voćnjaku birala ljepotica ona bi sigurno zauzela prvo mjesto.
Dvojica su brzo brala ispod krošnje trpajući jabuke u njedra a druga dva dječaka su se uspinjali uz stablo. Odjednom se prolomio čudan zvuk. Nešto je glasno ciknulo a djed Brko se stvorio usred voćnjaka vičući i proklinjući dječake. Mi, djeca na putu, tiho u sebi smo navijali za dječake da dosegnu drveni prilaz prije nego ih djed zgrabi za šiju i odvede roditeljima tražeći za njih rigorozne kazne. Uvijek smo se čudili kako je tako brz, mudro zaključujući da mu štap ne treba za hodanje nego za udaranje djece. Onaj čudan zvuk je zapravo naglasio da se odlomila jedna velika grana jabuke ljepotice i to je posebno naljutilo djeda te je izbezumljeno vikao za dječacima: – Eeej, povilenili dabogda!!!
Tadašnji dječaci nisu plakali zbog djeda Brkinog štapa znajući već unaprijed da će tako biti kažnjeni zbog nestašluka a nisu se smjeli ni požaliti roditeljima jer bi onda dobili duplu kaznu. Samo su podijelili plodove ostaloj djeci na putu i slasno zagrizli zabranjeno voće pobjedonosno gledajući djeda koji je uzalud podizao slomljenu granu podmećući pod nju drveni potporanj.
Ne sjećam se kad je umro djed Brko. Možda smo već tada išli u školu u grad. Ali otkada ga nije bilo djeca više nisu zalazila u njegov voćnjak. Baku Križančušu se rijetko moglo vidjeti da sjedi uz prozor.
Jednog Božića odlučila sam biti dobra i posjetiti ju da ne bude sama i usput zadovoljiti svoju djetinju znatiželju. Ipak se na selu zaviri u svačiju kuću pa zašto ne i u tu preko puta. A i Božić je dan kada se nikoga ne vraća sa vrata.
Pokucala sam smjelo. Baka je otvorila stojeći začuđeno preda mnom.
– Sretan Božić. Izgovorila sam ipak stidljivo.
Uzvratila mi je iste želje i pomaknula se da me propusti unutra. Bila je odjevena u crno, sa crnom maramom preko glave podvezanom pod vratom, onako kako su sve seoske udovice bile obučene. Ponudila me suhim kolačima i sjela pored prozora. Željela sam se ispričati baki za sve neugodnosti koje su seoska djeca iz čistog nestašluka činili njoj i djedu. Htjela sam je pitati da li je usamljena i je li teško tako samotno provoditi vrijeme dok sam s mukom gutala suhi kolač iz čiste pristojnosti. Nisam ništa rekla jer ona je samo šutjela i nije me gledala. Kada me ta tišina počela gušiti ustala sam, zahvalila se i rekla da moram poći. Ona je ostala šutljiva i nedokučiva u svojoj samoći.
Bilo je to davno, stare kuće više nema, ni ograde sa prilazom. Na nekadašnjem voćnjaku izgrađeno je bućalište i mala improvizirana kavanica za one koji izdaleka ponekad dođu posjetiti svoje rodno mjesto. Put je asfaltiran, rasvjeta svijetli i više se ne vide krijesnice, djece je malo, toliko malo da se ne čuje njihova cika ni razigranost.
Često se pitam sjedeći u majčinom dvorištu, u trenutcima odmora:
– Što bi rekao djed Brko da sada vidi svoj voćnjak?