POSTOJE ANĐELI

piše: Dragica Šimić
-Noć je tiha i mračna Laura, ljetna i gusta, plašljiva. Bokori tuguju jer znaju da kasno je i skoro je kraj.
-Kraj…kraj čega?
-Jeli se u bršljan i ocvale puzavice ugnijezdio san o životu, jesu li se pomiješala poglavlja, jesu li se zagubila vremena pa te sada prate smušena i daleka sa svim onim slikama koje više ne želiš na stranicama svoje knjige?

Je li okrutno prognati sjećanja, Laura? Igraš  li se Boga noćas u  gustoj tami kolovoza. Donesi svoje uzdahe zapletene čežnjom, ogrni nebo ljepotom, ti to možeš. Ostavi rasuta, nezavršena poglavlja neumitnosti sudbine i ne plači.

Znam kako okrutan je taj jahač noći,  ta podla kukavica, u dahu proguta život ognjem, sažeže sve živo i ne živo pred sobom. Tuzi, strahu mjesta ne smiješ dati. Ponesi samo to svjetlo u duši i kreni. Otpusti se uskom stazom života kud prolaze anđeli i demoni. I ti znaš da uvijek sam s tobom, a ja se zovem Hrabrost Puta.

I pusti sad ideale Laura, zar ne vidiš da se svijet vrti i okreće u ludilu i da teze,  ideje i misli sve leti okrenuto naopačke, izvraćeno univerzumom. Reci mi, radije  kamo sada putuju tvoja sazviježđa, hoće li sutra padati kao mrtve ptice i gasiti se u crnim morima? Je li uzaludan bio tvoj put odavde do pakla, hoćeš li ostaviti tragove, hoćeš li ucrtati putokaze u vremenu prepunom katakombi?

-Ali zašto, zašto u noći odzvanjaju riječi molitve pretvorene u ratni poklič? Ne mogu pronaći tvoj šapat i ne znam ko sam noćas … djevojka na mostu između svjetova što je raspolovio moju mladost…žena što u pregršti nosi zrele plodove života što joj padaju između prstiju i više ih ništa ne može skupiti otkotrljane na sve strane svijeta, ostadoh li kao siroče na osami izgubljenog svemira u kojem su me ucrtali u meridijane i paralele  mada pripadam negdje drugdje, daleko … daleko …

Pažljivo otvara  teška hrastova vrata. Mora vidjeti kako gori nebo grada koji više nikada neće biti isti. Polako iznese svoju tihu priliku suvonjave starice na kamenom popločanu  terasu i pogleda. Osuto je  zvijezdama što lagano svjetlucaju oko mladog mjeseca. Neka ugoda joj se razli srcem.
–Dobro je, topovi šute,  mir je. Sreća pa odavno nije grmilo.
Već dugo nije razlikovala topovsku paljbu od grmljavine.

Tišina joj je prijala i miris kasnoljetnih ruža što se diskretno širio dvorištem. Patuljak je još uvijek stajao u gustišu čempresa u svojoj pozi noćnog čuvara, držeći svečano u ruci suncokret.
-Za koga li ga čuva u tom svom čudnom kontinuumu u kojem mu je jedna jedina emocija zapela na licu, pomalo već isplavljenih  boja i okrzanih rubova,  pitala se.
Dugo se već spremala obojati ga, pojačati crvenu boju te njegove smiješne kapice, plavi kaputić i crne čizme.
-Ali čemu…upita  se iznenada. Rat će ionako uzeti svoj danak.

Odnekud, donese lagani vjetar miris ružmarina i tihe zvuke harmonike. Na kraju sela…provuče joj se tanka, jedva uhvatljiva misao glavom…neko slavi krštenje… znači mir je, rađaju se djeca… ponovo … pomisli i napreže se jako da se sjeti koja je godina. Osmotri pažljivo asfaltiranu seosku ulicu, pogleda rasvjetni stub s čijeg je vrha okrugla svjetiljka rasipala toplo svjetlo po portalima kuća. Mora da je prošlo puno vremena od rata, pa gdje su svi, zašto sam sama?

Sad se nešto bržim korakom vrati u ugodnu tišinu sobe. Osmotri unutrašnjost kao da je vidi prvi puta i sve joj se učini novo i nepoznato. Pažnju joj privuče  slika obitelji uramljena u jednostavan drveni okvir pored koje je još stajalo par ukrasnih figurica, jedan mali anđeo koji je u pozi klečanja držao sklopljene ruke i gledao u strop, a sa druge strane križ boje slonovače, približno iste veličine  za koji se nije mogla sjetiti odakle potječe. Samo joj srce zatitra pri pogledu na lica koja su je gledala sa slike. Topla ljubav joj se slila sa suzama ravno u srce. Plakala je zbog zaborava i potisnutih bolnih uspomena kojima je gurnula u nesjećanje cijeli život ali ne i osjećaje.
Suze joj se skružiše u šarentici oka, osjećaj nemoći preplavi joj misli. Što da radi. Valjda je sada kraj, molim te Bože neka samo bude brzo…

-Ne boj se Laura…da li to opet čuje njegov glas?
-Pogledaj kroz zamagljena sjećanja, ti si u sadašnjosti, a prošlost je tek slabi trag što te kroz rijetke snove oslijepi fleševima sjećanja. Ti znaš da te nikada neću ostaviti i da bit ću tu kad se budemo zadnji put rastajali od zvijezda.

Sklopila je oči u olakšanju, više nije osjećala godine i ne bi znala reći koliko je stara kad bi netko pitao. Nije se mogla pogledati realno, ali je osjećala da  je duša još uvijek u njoj.

Kratki “bip” zvuk koji se ponavljao uzastopce bio je sasvim novi  u memoriji pretrpanoj topovskom bukom ili možda samo običnom grmljavinom. Zato se prisili da otvori oči u rukama grčevito stežući jastuk. Bijeli zidovi s jednim plavim uljem na platnu koje je prikazivalo pogled na primorski gradić s pučine, jedan brodić i obilje plavo bijelih nijansi na starim oronulim kamenim zidovima na slici, poželješe joj dobrodošlicu. Ispusti jastuk i poveseli se suncu što se sasvim nježno probijalo kroz prozorska stakla. Jedan oblačić što je promicao nebom, bijel i paperjast uklapao se u sve te plavo bijele tonove i izmamio joj osmijeh na lice.

Novi dan …rosa se cakli na travi, rijetke ptice se javljaju u krošnjama,  prvi pješaci nose  kao nevidljivo breme, svoje dnevne obaveze i vrijeme neumitno prolazi …
Osjeti zadovoljstvo da se probudila iz onog sna, noćne more koja se ponavljala, da je sve zaboravila.

Pogleda na zaslon mobitela odakle je pozdraviše nasmijana lica djece. Uživala je još par sekundi u ugodnom saznanju da je iza nje još jedna  noćna mora u kojoj  je zaboravljala sve, samo je osjećaji nikada nisu napuštali, harali su njezinom  dušom kao nepredvidljivi vjetrovi odvodeći je čas u prošlost,  čas je vraćajući u sadašnjost oduzimajući joj sjećanja.

I onda bi čula njegov glas … u zavjetrini njegovih krila osjećala se spokojno i zaštićeno  budeći se iz sna …

Plašila se ponekad da bi se san mogao pretvoriti u istinu i bila je sretna da može pohraniti svoja sjećanja tamo gdje će ostati na sigurnom.
Otpivši gutljaj kave, privuče tipkovnicu, i zagleda se kroz prozor niz koji je uporno klizila ravnodušna i ustrajna kiša … kao onih dana kad sam …

I znala je da će sada nastati nova priča … u zavjetrini njegovih krila koji nije priznavao samoću. Pomogao joj je da shvati koja je njena misija, jer svi na svijetu imamo svoju misiju i moramo je ispuniti, i  ništa u našim životima ne događa bez razloga …

Osmjehnu se svojim mislima, sreći zbog  sadašnjosti, osjeti zadovoljstvo življenja svjesna dragocjenosti svakog trenutka i polako i pažljivo počinje zapisivati svoje osjećaje …