(Sjećanje na vremena u kojima je jezik glavu čuvao)
tekst: Joso Špionjak
Nedjelja, 6. travnja 1941. godine.
Posavsko selo Grebnice je gotovo prespavalo početak Drugog svjetskog rata.
Moj stric Ivo je u ranim jutarnjim satima krenuo u Slavoniju.
Na putu ga susretne jedan poznanik, te ga upita:
„Ivo, znaš li da Beograd gori?“
„`Ko ga je zapalio?“– upitao je ovaj sav začuđen.
„Švabe.“– odgovorio mu je poznanik, ne zaustavljajući se.
Hrvati su kroz svoju burnu povijest često morali ratovati i ginuti za tuđe interese.
Sudbina se i ovoga puta poigrala s njima.
Loši međunacionalni odnosi u Kraljevini Jugoslaviji išli su na ruku agresorima.
Zemlja je brzo okupirana i podijeljena.
Okupacione snage, koje su u Tuzli vršile regrutiranje, obazrele su se na mlade Hrvate.
Među njima bijaše i ljudi iz Grebnica.
Jedan od njih je bio i snažni mladić Đuro.
Činjenica da je bio oženjen i da je žena bila trudna, nije uzeta u obzir.
Čak ni oproštaj od rodbine ne bijahu dozvoljen.
Probrani regruti poslani su na obuku u Njemačku, odakle će ponovno biti vraćeni da ratuju za njemačke interese.
Međutim, Grebničanina Đuru, zadesila je sasvim druga sudbina.
Otjeran je u Nizozemsku koju su Nijemci okupirali godinu dana ranije.
Đuro, vojnik u njemačkoj uniformi, sada tobdžija, dobio je sina a da to nije niti mogao znati ratujući u kletoj tuđini.
Žena je ostala živjeti u kući njegovog oca, radeći rame uz rame teške seoske poslove, odgajajući dijete i vjerno čekajući svoga muža.
Ratna zbivanja nisu poštedjela ni mirne žitelje sela Grebnica.
Mada se na početku živjelo relativno mirno, neprijatelj nije spavao.
U trećoj godini rata, četnici su točno na katolički Božić napali selo.
Kroz prozor jedne kuće, ubacili su bombu i ubili četiri člana obitelji.
Preživjela je samo petogodišnja djevojčica koja se sakrila za zidanu peć.
Poslije je pričala da je prepoznala jednog domaćeg četnika i čula ga kako govori: “Puno ih je, ko će ih sve poklati.”
Čak su i rukavice sa njegovim inicijalima ostale na prozoru što upućuje na to da je on izvršio taj gnusni zločin.
Tada su napadači ubili i Niku, Đurinog prijatelja iz djetinjstva.
Junak Niko tukao je po neprijatelju doslovno do zadnjeg metka iz bunkera koji se nalazio na važnom seoskom raskrižju.
Napad je odbijen.
Nekoliko četnika utopilo se pokušavši pobjeći preko zaleđenih bara.
Pred kraj rata, nadiranje jakih partizanskih snaga, prisililo je stanovništvo Grebnica da napusti svoja ognjišta.
Jedan dio, uputio se prema Domaljevcu odakle su prelazili u Slavoniju.
Dok je drugi dio pošao prema rijeci Bosni gdje su se Hrvati bili utvrdili.
U ovoj drugoj skupini je bila i Đurina žena Jela s malim sinčićem.
Borbe su bile žestoke ali zbog nadmoćnosti napadača u ljudstvu i tehnici, ipak uzaludne.
Pobjednici su u tom mjestu pobili sve muškarce starije od šesnaest godina.
Ostala je uspomena na to vrijeme pretočena u stihove:
„Kupi Tito, sakato i gluvo,
da bi svoju državu sačuvo“
Rat je protutnjao.
Jela, vjerna žena, još uvijek je čekala da se njen muž vrati.
Sa strahom se šaputalo kako su mnogi „otišli s vojskom“ i ne zna im se za sudbinu.
I onda, jednoga dana dođe vijest: “Đuro živ!”
Proveo je u britanskom zarobljeništvu, u dalekoj Nizozemskoj, gotovo godinu dana.
I to bijaše njegova sreća, jer za razliku od tamošnjih ratnih zarobljenika, mnogi zarobljenici u njegovoj rodnoj zemlji bijahu brutalno likvidirni bez ikakvog suda.
Da su i to bili nečiji sinovi, braća i očevi, pobjedničku vojsku nije ni malo interesiralo.
Negdje, tamo pred Božić, stigao je u Sarajevo.
Bio je to najsretniji dan u životu ovog mladog čovjeka u posljednjih pet godina.
Po dolasku u Sarajevo, oduzeti su mu svi dokumenti.
Za jelo je dobio pokvarenu ribu.
Požalio se i za te riječi dobio -šest mjeseci zatvora!
Uvidio je Đuro kakvo je vrijeme došlo.
Bilo je to vrijeme u kome je jezik glavu čuvao.
Ljubav je nadurala sve.
Bog je njemu i njegovoj ženi podario pola stoljeća zajedničkog života u kome su podigli mnogobrojnu obitelj.
Moj stric Ivo je za vrijeme rata bio teško ranjen od strane četnika.
To se zbilo dok je radio na svojoj njivi u Grebnicama.
Bio je to u stvari pokušaj likvidacije koju je izbjegao sakrivši se onako ranjen u gusti šaš obližnje bare.
Poslije je od partizana zadobio još jednu prostrijelnu ranu na nozi radeći na savskoj vodenici.
Tužna povijest se opet ponavlja na blagdan Uskrsa 1992. godine.
Srbočetnici nemilosrdno napadaju pitoma posavska mjesta čineći pri tom njima svojstvene i svirepe zločine.
Kad su velike sile i ratni huškači odlučivali o sudbini ovog napaćenog kraja, dodijeliše ono grebničko raskrižje koje je krvlju branjeno i druga posavska mjesta, onima koji to ne zaslužuju niti im pripada.
Posljedice agresije i teška ekonomska poratna situacija, ne dozvoljavaju povratak ljudima.
Tako u naše vrijeme postoje mnogobrojna ognjišta na kojima žive mahom starije osobe.
Ali, dok žive sjećanja i ta vjerna pozadina, živjet će i nada u povratak i novi početak…