tekst: Štefica Vanjek
Otužna nedjelja, tlak mi luduje od ovog sivila, sivilo kuda god se okrenem a sivilo i mojim vijugama švrlja, volju kao da je progutala neka neistražena neman. Motam se po kući s mislima, jesti ili ne. Ono što sam teškom mukom skuhala nije dobro za tlak i druge nuspojave medicine koju trošim.
Od sveg posla izvalim se pred televizor, a kad tamo ništa interesantno, vijesti iz inata ne gledam više, već su me ubili virusi i slušajući o njima. A onda mi misli odlete na prošlu godinu u ovo vrijeme kada sam boravila kod svojih u Berlinu. Poskočim čilo i ravno za kompjuter to zapisati, jer tko zna koliko će pamćenje služiti, mogla bi to zaboraviti, mada bi nešto rado zaboravila ali baš to ne da se zaboravu.
Sjetim se svih zgoda i nezgoda jednog dotepenca koji ne zna ni beknuti njemački, ne čudim se uopće što mnogi to teško podnesu. Ja sam znala samo reći “gut morgen” po pjesmi Ive Robića, “guten tag” iz serije“Cobra 111“, aufiderzen i tankešen, bitešen (pišem kako govorim) jer ni pismo ne znam i to je sve.
Već prvo jutro u Berlinu dok sam vodila unuka u školu “gut morgen” je pao u vodu, jer me je susjeda na stubištu pozdravila sa „ćus“. Dobro da ja nisam prva beknula ispala bi čudakinja. Unuk mi je objasnio da taj pozdrav znači kao kod nas „bok“. Tako me je pozdravila i učiteljica kada sam poslije nastave došla po unuka, majko moja tu tek bruka. Učiteljica mi nešto priča, smješka se a ja kao gluhonijema mijenjam farbe i gledam u nju kao tele u šarena vrata, psujem sama sebe u mislima, i školu u kojoj sam morala učiti ruski, a ne njemački. Unuk mi je preveo što je priopćila učiteljica. Klimnem glavom na pozdrav, a ona meni „ćus“ pa sada i ja promumljam pozdrav da ne ispadnem nepristojna. Od tada sa mnom u školu išla je i unuka koja je uspostavljala komunikaciju sa učiteljicom.
Sam bog pa u blizini stana mojih imaju samoposlugu u kojoj sam potrepštine kupovala vodeći računa i zbrajajući eure da se ne osramotim na blagajni pa umjesto 20 eura ne dam 2. Ljubazna prodavačica svaki puta mi je sa smješkom nešto govorila, kao kako je lijep dan, ili nešto slično tome, onda sam joj jednog dana odgovorila nabacivši osmjeh broj pet od uha do uha “ih najn šprehen dojč“. Podigla je pogled i odmjerila me od glave do pete, valjda je skužila da nisam izbjeglica jer sam više ličila crvenokosoj Irkinji (moj muž bi rekao da ličim Jasenku Houri) nego crnoputoj Afganistanki. Od tada me svaki dan pogledala sa smješkom, uzela potreban iznos i pozdravila sa „ćus“.
Proljeće se osjećalo u zratu, travnjaci oko zgrada bili su puni proljetnica, a stiglo je i toplije vrijeme. Sve je vuklo izaći iz stana pa sam se jedan dan požurila sa ručkom i poslovima po kući s namjerom da idem u šetnju okolinom. U glavi sam si posložila kockice da moram strogo paziti kuda se krećem. Nemam pojma zašto je nama ženama to slabija strana, i tu nismo ravnopravne s muškarcima kao i u svemu ostalom. Javni promet ne dolazi u obzir, jer niti znam kartu kupiti, niti gdje ću stići, a ni zamoliti nekoga tko će mi kupiti kartu ili vratiti natrag u stan. Ipak sam za svaki slučaj adresu napisala na papir ako se izgubim da mogu pokazati taksistu, zato sam krenula laganini na glavnu prometnicu pa samo ravno do kud me noge odnesu.
Prošla sam nadvožnjakom iznad željezničke pruge, oči su mi letjele od jedne strane ulice na drugu, prošla sam pored velikog trgovačkog centra i pred ulazom razmišljala ući ili ne. Ipak, razum je prevladao, što ako se izgubim kako ću van, izgledao mi je prilično monumentalno. Produljim ulicom dalje i na raskrižju u daljini ugledam natpis“Lidl“, e tu ću kupiti što mi treba. Uđem u trgovinu, raspored poznat kao i u Hrvatskoj, nađem brzo što mi treba i iziđem van u namjeri da se vratim kući jer sam prilično propješačila. Na semaforu prijeđem ulicu i krenem ravno, s noge na nogu, pregledavam okolinu, sve zgrade liče jedna na drugu, ali svugdje uređene fasade i čist okoliš.
Kažu da je Berlin najzeleniji grad u Europi, u to sam se uvjerila na svoje oči. Odjednom, s lijeve strane uočim usku ulicu, a kroz gustiš žbunja ugledam privatne lijepo uređene kuće, kao kod nas na periferiji grada. Tada mi se upali alarm u glavi, „tuda nisam prošla, sjetila bi se tog krajolika, drukčiji je“. Još malo odem naprijed i prođem pored „Šindler Instituta“. Počela me pomalo hvatati panika, u daljini više ne vidim zgrade već livade. “Bože me oprosti, mene smotane, gdje sam fulala da sam do ovdje stigla!“ Okrenem se, pa nazad, znam da sam išla samo ravno. Lijep dan pretvorio se u sumoran u trenu, čak je i kiša počela škrapati, sva sreća da sam imala jaknu sa kapuljačom.
Nazad sam se vraćala najbržim hodom, kao da sam na Olimpijadi u brzom hodanju. Konačno ugledam „Lidl“ i tek tada skužim da sam trebala skrenuti desno u glavnu ulicu. Sada me već i koljena polako ostavljaju od dugog hoda. “E, glupačo nećeš više u šetnju u nepoznato, samo oko zgrada u park sa unucima“, ponavljam sama u sebi, konačno hodajući poznatim krajolikom.
Mogla bi prečicom do zgrade, ali ne usudim se, mogla bi se i među tim jednakim zgradama izgubiti, što mi se već dogodilo. Na putu du svog ulaza ugledam ispred sebe stariju ženu koja je natovarila pune vrećice u trgovini i sada svako malo zastaje i odmara uzimajući zrak. Shvatim da ide na isti ulaz kao i ja, treba se popeti stepenicama do ulaza. Velikodušno želim ženi pomoći, objašnjavam ženi rukama i nogama i hrvatski da joj želim ponijeti vrećice do stana. Žena me u čudu gleda i ništa ne razumije stišćući svoje vrećice. Valjda je mislila da ju želim opljačkati, ili tko će znati što je žena mislila gledajući me kako mlataram rukama.
Onda se sjetim ruskog misleći da možda zna jer su rusi bili tu ne tako davno, i pokušam joj ruski objasniti da joj želim pomoći, ali sirota ni to ne razumije. Pokažem joj na ulaz i spomenem ime i prezime sina i kažem „ih muter“. Tad mi žena pruži vrećice. Pomoću prstiju pitam na koji kat ide, „draj“… aha, to sam razumjela jer sam naučila brojati do deset još kao klinka.
Propustim ženu ispred sebe i pokupim vrećice hodajući za njom ukoliko joj bude trebala pomoć, zgrada nema lift, ruski zakoni da do šestog kata ne treba lift. Na svakom odmorištu žena hvata zrak kao riba na suhom, a i ja zajedno s njom. Pokušavala mi je objasniti što joj je, shvatila sam da mi priča o srcu jer sam razumjela „herc“ i ništa više. Polako smo se dovukle do trećeg kata, ja odložim vrećice dok je ona otključavala vrata i pozdravim je sa „aufiderzen“. Ona se meni zahvali, još nešto pričajući što nisam razumjela, nabacila sam isti osmjeh broj pet što uvijek pali i produljila dalje.
Dovučem se do stana na petom katu psujući samu sebe što već prije nisam naučila osnove komunikacije na njemačkom. Mogla sam ženi malo prikratiti vrijeme a i sebi, ovako ništa.
“Ma učiti ćeš ti njemački bako, mada kaže poslovica da je staru kravu teško naučiti voziti, ja ću naučiti iz inata, neće me sinovi susjedi gledati kao treće svjetsko čudo na hodniku i samo se smješkati nego ćemo i proćaskati pa makar još uvijek rukama i nogama ali ćemo se razumjeti, i trgovkinji u dućanu moći ću poželjeti ugodan dan”.
To zaključim i upalim kompjuter u stanu, stavim na hrvatski program i zavalim se na trosjed gledati domaću seriju dok se unuci ne vrate iz škole. Razgledavanje Berlina od sada dolazi u obzir samo vikendom, s mojima.
Eto, već je prošla godina a ja još nisam krenula na tečaj, a spremam se ponovo do Berlina. Ipak će opet raditi samo ruke i noge i hrvatski, mada na igralištu s unucima čula sam jako puno jezika koje sam sasvim dobro razumjela. Neki bi rekli da se nepoznavanje jezika zove lijenost, a neki da je do skupoće tečaja. Ma nije važno, Berlin je lijep grad i vidjet ću ga ponovo.