KAMO IDE HRVATSKI NAROD

piše: Igor Matijašić
Ovoga tjedna odlučio sam se na pomalo bizaran potez. Mislio sam da to neću nikada napraviti, ali bio sam toliko pogođen da sam jednostavno smatrao da to moram napraviti.

Revoltiran ponašanjem pojedinca (kojeg neki nazivaju i gospodinom) odlučio sam poslati otvoreno pismo premijeru i predsjedniku Sabora. Nisu mi odgovorili, ali to sam i u uvodu pisma naveo kao nešto očekivano. Imaju valjda i puno važnijih  stvari od čitanja pisma jednog revoltiranog građanina…

Želio sam upozoriti kako gubimo identitet kao narod ako ne poštujemo njegove temeljne simbole, a himna to sasvim sigurno jest. Naravno, mnogi će odmah uprijeti prstom u sve što nas okružuje i to kako smo pljačkani godinama te da je nečije „nepodizanje guzice“ (kako su to neki nazvali) zapravo tek kap u moru hrvatskih problema. A meni je baš ta kap bila ono što je prelilo čašu!

Već idućeg dana, nakon još jednog istupa neprimjerenog mjestu, zastupnika su iz sabornice iznijeli zaštitari. Samim time, mogao bih gotovo likovati jer sam upravo pismom želio ukazati na sankcije zbog njegova neprimjerenog ponašanja.

Ostaje gorak okus u ustima jer nisam samo ukazivao na pomanjkanje osnovnih pravila pristojnosti i kulture. Želio sam naime indirektno postaviti pitanje: -Kamo ovakvim i sličnim postupcima zapravo ide hrvatski narod. I što je sljedeći korak?

Nakon objave pisma na društvenim mrežama dobio sam čitav niz pozitivnih komentara i čestitki za hrabrost. Obraćali su mi se prijatelji i poznanici, znani i neznani te javno pozdravili ideju kako je konačno netko hrabro odlučio progovoriti o onome što sve muči. Dok  većina samo šuti i pognute glave ide naprijed! Kao ovce, kao što je netko duhovito primijetio u jednom od komentara…

Pritom se uopće ne smatram nekakvim modernim Robinom Hoodom i borcem za obespravljene (kako su mi nakon pisma tepali neki), već baš ono što sam i naveo u uvodu – običnim revoltiranim  građaninom koji voli i poštuje svoju domovinu iz koje, kako sam i naveo u pismu, ne namjerava odseliti.

Stoga se sasvim logično nameće pitanje – u što se zapravo svi pretvaramo? U narod koji će dopuštati da pojedinci rade što ih volja i pritom baš nitko neće reagirati? U narod koji više neće poštivati niti temeljne vrijednosti države poput zastave ili himne? I pritom uopće nije važno što je to napravio anonimac koji je ovisan o medijskoj pažnji, već je važno što nitko u dotičnom trenutku nije reagirao.

Baš taj izostanak reakcije i donošenje prav(odobn)ih odluka jest nešto što me posebno muči. Jer upravo bi se mladi trebali ugledati u osobe koje moraju donositi odluke jer će ih baš oni jednoga dana zamijeniti na njihovu mjestu.

Mi, Hrvati, silno smo ponosni kad slike prekrasnog Dubrovnika ili pak nastupa Sandre Perković, odlaze u svijet. No, zaboravljamo da su i snimke iz Sabora u kojem zastupnici sjede dok svira himna, također nešto što će preuzeti brojne svjetske novinske kuće. Kao i privođenja čelnika, kao i skupo „oslikavanje“ tunela, prodaja i ponovna kupnja nacionalnog blaga, bezbrojne fontane u trenutku dok mnogobrojni nemaju pitke vode… Sličnih primjera svaki od stanovnika naše zemlje može nabrojati unedogled.

Osobno smatram, ako izgubimo identitet i ako mladima pokazujemo da ćemo šutke prijeći baš preko svih postupaka, počet ćemo se polako i „gubiti“ kao narod. Silno smo željni nekakvih integracija i gotovo smo oduševljeno uletjeli u veliku obitelj Europske unije, možda i očekujući da će europski novci padati s neba. A pritom zaboravljamo onu staru mudrost: “Drugi nas cijene po tome koliko cijenimo sebe”.

I još jednom ću ponoviti svoju tezu koji mi baš nitko ne može opovrgnuti – Hrvatska je, sa svim svojim prirodnim i ljudskim potencijalima, bogomdana zemlja.

Treba ih samo na pravi način vrjednovati i čuvati.

I konačno početi cijeniti…