JOŠ HRVATSKA NI PROPALA

piše: Josip Mayer
Pišem ovaj članak ponukan tekstom naše novinarke i glavne urednice portala HGB, Sonje Breljak, tekstom Sandre Marelja Muić kao i riječima izrečenim  prilikom  predstavljanja dokumentarno-igranog  filma redatelja Jakova Sedlara pod naslovom „Nisam se bojao umrijeti: Domoljubna misija Antona Kikaša 1991.“

S Antonom Kikašom, sada već poznatim junakom, humanitarcem, pjesnikom i dobrim čovjekom  razmijenio sam nekoliko riječi. Iako je vrijeme bilo ograničeno, on je imao vremena podijeliti nekoliko autograma posjetiteljima. Sjetio sam  se i svojih humanitarnih aktivnosti i  iskustava tijekom organiziranja humanitarne pomoći i drugih aktivnosti od  ratnih vremena do današnjeg dana.

Trajalo  je to od 1991. godine, pa sve do 1996. godine. Humanitarna pomoć  bila je u vidu materijalnih dobara poput prozora,vrata, peći na drva, obuće, odjeće i ostalih potrepština. Ponekad se prikupilo i nešto novaca,  koji je uglavnom potrošen za troškove prijevoza. Sve to stoji u mojoj arhivi i čeka bolje dane.

Osobno posjedujem dozvolu  od crkvene zajednice Rems-Muhr-Kreisa, od grada Siska, odnosno  Sisačko- moslavačke županije da smijem prikupljati humanitarnu pomoć. Ponosan sam na to i hvala im što su mi ukazali povjerenje.

Posjedujem mnoge zahvalnice. Od svih mojih zahvalnica odvojit ću  najmiliju, jednu rukom napisanu.

Istina je da sam o svemu  tome htio napisati knjigu, ali …Kada sam vidio da bi financija moglo ponestati, odustao sam od tog zahvata. Ipak, što nije dovršeno, moglo bi se nekada i završiti.

U knjizi sam htio spomenuti osim moga života u Njemačkoj, ratne strahote koje su se događale, ulogu hrvatskih iseljenika u tim teškim vremenima, smisao sloge i zajedništva, poticaj za daljnja humanitarna djela, te utkati i okupiti sve one humanitarke i humanitarce, udruge, zajednice, misije i pojedince… Umjesto knjige, moji se članci mogu pročitati na HGB i još nekim portalima.

Dobro razumijem Jakova Sedlara i Antona Kikaša. Istina o iseljenicima mora se znati i zapisati. Neka naši mladi uče u povijesti što su u dalekom svijetu i Europi činili njihovi roditelji za svoju hrvatsku domovinu.

Gospodin Jakov Sedlar napominje:

„…Hrvatska država bi sama trebala reagirati jer ako povijest ne budemo mi pisali, pisat će je netko drugi i onda ćemo se mi ljutiti. Zato mi se čini da bi bilo dobro napraviti sve što se može, najprije za državu … ali i ljude u svijetu, Hrvate koji su desetljećima pomagali. Sad je opet neko vrijeme da se ujedinimo u promicanju istine o onome što je bilo. Čini mi se da je to jako važno…“

 Anton Kikaš je dobio najveće priznanja od engleske kraljice, njegov rad je prepoznat i  u Kanadi, ali se među tisućama odlikovanja podijeljenih u Hrvatskoj, nitko nije sjetio dati njemu neko odlikovanje. To je naša sramota! Nemam drugih riječi.

Dijaspora je, što se lokacije tiče, negdje drugdje, ali dijaspora je i Hrvatska, mi smo Hrvati. Ako se mi budemo dijelili, ako hrvatska vlast ne bude dovoljno uvažavala činjenicu da barem još jedna Hrvatska živi izvan Hrvatske, to će biti tragično, to će biti zločin i ja mislim da se to ne smije dogoditi.

Anton Kikaš u jednom magazinu za iseljeništvo izjavljuje sljedeće: „Hrvatska zajednica je razočarana jer joj nije odano priznanje za ono što su napravili u Domovinskom ratu. I nije  to samo stav hrvatske zajednice u Torontu. Jednakog su mišljanja  i brojne druge hrvatske zajednice u svijetu.  Ali,  ja sam optimist, volim se okretati budućnosti, gledati što donosi sutra. Ovo je trenutak da krenemo naprijed”, kazao je Kikaš nastavljajući: „ Imamo novu predsjednicu, novog premijera, imamo jedno pozitivno ozračje i nadam se  da nas u ovim godinama, koje su ispred nas, čeka jedna bolja i svjetlija budućnost.“

O Kikašu riječi hvale imao je i zastupnik u njemačkom Parlamentu Josip Juratović. Istaknuo je kako su uz Antona Kikaša brojni hrvatski iseljenici u  svijetu dali svoj doprinos domovini za vrijeme Domovinskog rata i kasnije.

„Kikaš je svojim primjerom pokazao kako se domovina može voljeti na dva načina.  Poput njega, brojni hrvatski iseljenici u svijetu su dali nemjerljiv doprinos  pomažući domovini na različite načine da se osamostali u najtežim trenutcima. Iz današnje perspektive, kada Hrvatska slavi četrvrt stoljeća hrvatske samostalnosti,  ne smijemo prepustiti zaboravu hrvatske iseljenike u svijetu koji su bili uz domovinu u njenim najtežim trenutcima i koji još uvijek stoje i pomažu domovini u njenom razvoju u sigurnu budućnost. Ovakvi primjeri trebaju  biti poticaj da Hrvatska nastavi slijediti put demokratskih vrijednosti u zajedništvu”, smatra Juratović.

I sam se nadam boljim danima. Nadam se  da će se uz hrvatske branitelje, više uključiti i hrvatski iseljenici, te uključiti sve one, koji su joj pomagali, i koji joj žele i u budućnosti pomagati pjevajući stihove stare poznate pjesme:

Još Hrvatska ni propala,
dok mi živimo.
Ona nam je život dala,
mi je volimo…