piše: Dijana Jelčić-Starčević
Drvo starog kestena u perivoju djetinjstva je u meni podtaknulo mehanizam inicijacije, probudilo sjećanja, uspomene i postalo zrcalo u kojem vidjeh svoje nespoznate, nesazrele, neodživljene emocije.
Prvo smo pod krošnjom plesali sa zrakama sunca, igrali se skrivača sa sjenkama njegova lišća, puštali da nam pere lice kiša čije su se kapljice razbijale u tisuće kristala dodirujući njegove grane.
A onda smo odrastali i krili prve zagrljaje i poljupce u širokoj sjenki njegova već ostarjela bića. Ležali smo na travi zaštićeni njegovom toplinom, kroz treperavu mu dušu promatrali zvjezdano nebo i slušali tišinu ljetnih noći.
Ljubav je u nama rasla i mi smo je umjesto riječima, umjesto šapatima uzdrhtalog srca željeli ovjekovječiti urezivanjem srca s amorovom strjelicom i inicijalima u koru tog čuvara naših tajni.
Zalutah jednog zimskog solsticija u taj perivoj tražeći uspomene na prve nemire. Ožiljci na njegovom tijelu su ranjavali moju dušu. Izbrojala sam dvadesetak srdašaca koja nisu znala što čine. Stari kesten nam je opraštao i podnosio našu okrutnost. To je ljubav, mislio je i podnosio boli. Ovako ranjen i pokriven pahuljicama snijega izgledao ja kao ranjeni ratnik svjetlosti koji čeka trenutak umiranja.
Osjetih u sebi rađanje nekog do tog trena bezimenog osjećaja. Tuga i sram se sjediniše u oštricu amorove strjelice i ja osjetih ubod u srcu.
Lutala sam uspomenama dok je s neba kapao pahuljasti pokrivač i zaustavljao se na opustjelim granama. Stari kesten me je branio od hladnoće i ja nisam osjećala kako vrijeme prolazi. Oronuli samotnjak je osjetio moju tugu obgrlio me toplinom svoje duše.
Pogledah u nebo i vidjeh crno-bijelog anđela iz mojih snova kako se sjedinjuju u veliku pticu koja se spuštala na njegove grane. Nebeski orao, pomislih i zadrhtah od uzbuđenja, vidjeh moju prestrašenu dušu pred porotom prirode koju sam vrijeđala, kojoj nisam odavala dovoljno poštovanje.
Sjetih se pročitanog o inicijaciji duše. Samo najviši duh, preko sopstva čovjekove duše može pokrenuti u duši mahanizam inicijacije, probuditi je. On je učitelj svih učitelja, mudrac svih mudraca, alfa i omega svih sustava.
U mom unutarnjem labirintu zaigraše probuđene emocije svoj krabuljni ples. Počela sam skidati maske s tih, do tog trenutka spoznaje, nepoznatih lica. Vidjeh nestašno dijete, zaljubljenu djevojku, zrelu ženu, vidjeh neznanje, ignoranciju, netoleranciju, nerazumijevanje, nesposobnost samokritike u crno-bijelim tonovima moje svijesti.
Pogledah ponovo u nebeskog orla koji je još uvijek sjedio na granama starog kestena. Iznad njega je nebo bilo sivo i puno bijelih suza neba. Da i nebo plače od sreće kada jedna duša spozna svoje nepostojanje u svjetlosnom zagrljaju univerzuma.
U dubini mene, u onim do tada nepoznatim širinama duše se pojavilo svjetlo nad svjetlima, moje emocije zaplesaše ples u čast proljeću koje se rađalo u pejsažu duše. Vidjeh boje, začuh cvrkut ptica, osjetih mirise procvalog cvijeća i ja šapnuh oronulom starcu, tom dobroćudnom čuvaru naših davnih tajni.
“Oprosti, molim te oprosti mi, dosadašnje neznanje.”
Pogledah u ogoljelu krošnju, nebeskog orla više nije bilo, odletio je među oblake da zaustavi suze neba.