Dijana Jelčić-Starčević
Davno su okopnili snjegovi s kojima su nestali tragovi naših koraka. Na vjetrometrini tuge su davno , shrvani vihorom vremena, umirali pupoljci ruža.
Srca su pokušavala održati zajednički ritam, ali u disonancama nije bilo razmaka da ostvare konsonacu čežnji. U naborima satenske haljine je ostao miris šampanjca kojim smo zaljevali usnulost grada vjerujući da će bogovi zanosu udahnuti ljubav.
Nalet oluje u dušama je razbio kalež vjerovanja, tajna se izgubila između snijega i zvijezda, svetište je postalo gubilište, a nebo je ledenim suzama žalilo nad mrtvorođenom ljubavi. U nazirućem proljeću su se među procvalim ljubičicama još uvijek iskrile zaleđene suze i ja zaboravih zaustaviti snove.
U predvorju dana apsurdnost stvarnosti. Razlomljeno zrcalo kao Dalijeva slika tvog postojanja u meni. Bjesomučno sam okretala pješčani sat nadajući se reprizi sna. Uzaludno sam pokušavala zaustaviti nestajanje zrnaca u škrinji prohujalog vremena.
Nisam uspjela, pjesak se slijevao licem naših trenutaka, nestajao u vrtlogu oluje ruža i postajao pjesme kojima upitah sudinu odakle dolazi ljepota. Iz ljubavi, šapnu mi suđenica na vratima novog trenutka. Povjerovah joj i skupih disonance srca u konsonance poetike o tebi i meni. Izrastala je knjiga pjesama u koju pohranih vrijeme nastajanja i otapljanja lednice.
U potopljenim žudnjama su se rađale Jakovljeve školjke iz čijeg sedefa su izrastali crni biseri.
Trinaest znamenja prohujalih godina pospremih u riznici uspomena…
“Odakle dolazi ljepota”, Zagreb 1987.