“Filosofirati znači u ljubavi težiti prema ljepoti, istini i dobroti, nastojati oko njihovog stalnog posjeda te napokon začinjati i rađati u njima, za volju besmrtnosti. Takav je tajni nauk o erosu – ta erotika – kojim Sokrat biva podučen od Diotime, svećenice iz Mantineje…” (Marijan Cipra 1978.)
piše: Dijana Jelčić-Starčević
Jezik tvojih dlanova otvara okna moje kože i tišinom razbija zvučni zid iza kojega se krije šapat vječnosti. Volim bezvučje tvojih milovanja koje uranja u disonance uzbuđenja i pretače ih u suglasje tkiva i žudnje.
Osluškujem tišinu i čujem pjev barskih ptica koje nahranismo u dolini zelene rijeke. Slika Arkadije izranja iz galerije sjećanja i prelijeva se rapsodijom boja krvnim žilama i preslikava u srži ovog trenutka ljuvene divote. Mjesec tihuje nježnim osmijehom iznad odaje sna i daruje nam svoje mjene u kojima se ogleda plima čujnosti sreće. Podmorje se budi titrajima neugašenog vulkana i propušta plamene jezike kroz kapljice žuđenih sanja, dozvoljava im da rasplamsaju oganj na oltaru ove mirne noći.
Osjećam vatru koja proždire sram, raskrinkava čednost i prepušta me Erosovom carstvu. Kao na gozbi bogova bog strasti otkriva tajnu snage suprotnosti i alkemijskim vjenčanjem rađa biverzum u kojem srž bića diše sunčanim zlatom, a srce ispija eliksir vječne ljubavi. U peharu se kovitla piće zdravice i prelijeva kao nebeske suze nutrinom zalijevajući cvjetove želja. Pupoljci otvaraju svoje latice i prizivaju leptire usnule u komorama svijesti. Lepršanje nebeskih ptica sklada odu radosti.
Osluškujem nutanju tišinu i čujem poruku utkanu u glas istine. Ono što svijet treba je ljubav, ono što čovjek treba je ljubav, ono što hrani dušu je ljubav. Ispijam ljubav sa tvojih usana i nestajem u biverzumu sanja.
Ćutim kako se razmotava čvor u kojem se krila tajna odbijanja Erosovog carstva. Diotima progovara Sokratovim jezikom i dokazuje nježnost vrhunskog čina koji tijelo preobražava u fontanu sreće.