Putovanje na Alphu Centauri Michaela O’ Briena u izdanju Verbum, Split 2016.
piše: Zvjezdana Saje
Tko smo, što činimo i kuda idemo?, tri su premise na kojima je vjerski pisac Michael O’ Brien sagradio svoj svijet romana Putovanje na Alphu Centauri. Opisao je produženu ruku represivnog aparata Zemlje u distopijskom društvu naše, ne daleke nam budućnosti. To je ujedno i način upoznavanja čovjekove prirode i spasenje kroz vjeru.
Roman je pisan u obliku dnevnika ostarjelog dvostrukog nobelovca i tvorca pogonskog goriva koje omogućuje putovanje s polovinom brzine svjetlosti, a koji se želio skloniti sa Zemlje zbog javnih istupa protiv kontrole države u svim segmentima života.
No, tu se događa i jedan paradoks jer mu taj isti represivni aparat dozvoljava ukrcaj na brod i kako se pokazalo putovanje bez povratka prema dalekom sazviježđu.
O’ Brien je prikazao na malom uzorku od devetstotinjak putnika na isto tako ograničenom prostoru međuzvjezdanog broda koliko je čovjek samodestruktivno biće koje se uništava zbog vlastite radoznalosti koja je osobina svih Zemljana i oholosti koju književnik naglašava u smislu čovjekove izgubljene sposobnosti razboritog prosuđivanja kao posljedicu nemogućnosti određivanja vlastitih granica intelektualnog i tjelesnog dosega.
S obzirom da je O’Brien vjerski pisac, nameće nam tvrdnju da materijalističko društvo kao takvo ne može opstati bez duhovnog jer njegova duša biva zarobljena u vlastitoj crnoj rupi, a oslobođenje će pronaći kroz spoznaju Boga i vjerovanje u spasenje. Pri tome je raj osobna i različita percepcija svakog pojedinca u koji će dospjeti kroz spasenje u vjeri i ponovnog pronalaska Isusa kao spasitelja kroz sebe u svim stvarima i pojavama koje ga okružuju.
Kako je čovjek na tom putovanju pokazao svoje pravo biće sa svim dobrim i lošim osobinama, jedna od stvari koju O’ Brien zamjera čovječanstvu je društvena kontrola. Kulturalno i povijesno specifični svjetonazor i identitet su promjenjivi i različito konstruirani. Kontrolu kao diskurs možemo tumačiti na više načina. Znanje, identitet i društveni odnosi usko su povezani u specifične obrasce. Ljudsko znanje nije unaprijed zadana kategorija, ali je uklopljena u društvene obrasce ponašanja. Unutar toga različit doživljaj i razumijevanje svijeta vode različitim društvenim akcijama.
Bez obira koliko pisac zamjera tu društvenu kontrolu na međuzvjezdanom putovanju, koja je produžena ruka kontrole na Zemlji, ona nije bez razloga. Zamišljena je kao mogućnost ublažavanja putovanja na duži vremenski period. Nažalost, kontrola često zna prijeći granicu prihvatljivog i izaziva suprotni efekt od onoga za što je prvobitno bila namijenjena. Čovjek kao misaono biće teži slobodi razmišljanja. Kao kreativno biće opire se zabranama i nametnutim obrascima ponašanja jer to sputava njegov slobodarski i radoznali duh u vječnom traganju za novim. Nametnutu represiju distopijskog društva Zemlje u opisanom obrascu putovanja, odnosno kada je kontrola ishrane, rađanja i obrazovanja, opstanka čovjeka u elementarnim okvirima bivstvovanja doživjela svoju kulminaciju, O’ Brien je razriješava eksplozijom na Alphi Centauri kojom je prekinut obrazac ponašanja koji ne može opstati. Očekujući dublju psihološku razradu likova pomalo je razočaravajuća igra detekcije u smislu izbjegavanja nametnutih obrazaca kontrole.
Eksplozija na upravo otkrivenom planetu nedirnutog habitata koji zadovoljava prirodnim i nedirnutim resursima za zdrav život, upozorava da je čovjek prešao granicu. Ona je bila potrebna kako bi zaštitila čovjeka od njegove vlastite prirode. Istraživači suočeni s činjenicom da nisu sami u svemiru i zapanjujućim otkrićem da je svijet postojao i prije ovog svijeta nisu bili u stanju nositi se s tom spoznajom. Ipak, to nije bila dobra premisa suzbijanja slobodarskog čovjekovog duha bez obzira koliko se željelo sačuvati čovjeka od njega samoga i nereda kojeg je prouzročio. Jedno takvo veliko putovanje ne trpi društveni nered zbog kontroliranih uvjeta života koji su potrebni za sigurnost odlaska i povratka. No, ona je i dokaz je da čovjeka nemoguće kontrolirati na taj način.
Pomalo je razočaravajuća faktografija kojom se književnik koristio opisujući boravak u svemiru i na samom planetu. Dvjestotinjak stranica detaljnih opisa zatečenog i ljudske aktivnosti zahtjevaju strpljivog čitatelja i djeluju odbijajuće u današnje vrijeme brzog života bez obzira koliko god je O’Brien vrstan pripovjedač. Zamjećuje se mekana strukturna povezanost s ostalim dijelovima romana i previše razumskih objašnjenja u epilogu koji je nepotreban.
Roman je tako organiziran kroz cjeline da književnik vještim pripovijedanjem navodi čitatelja na pomisao da su opstanak i život mogući samo kroz izravno sjedinjenje s Bogom. Elementi distopije pojavljuju se u utopijskom društvu na Alphi Centauri o kojem saznajemo u epilogu na kraju romana. Religijska država strogo kontrolira razvitak društva kroz pouku da je život moguć jedino kroz prirodne zakone održanja u strogo kontroliranim uvjetima. Čini se da je od kontrole nemoguće pobjeći. Postavlja se pitanje da li čovjeku pružiti blagodati otkrića jer znanost ipak nije zamrla ili ih ostaviti za neko kasnije vrijeme kada će čovjek biti spremniji prihvatiti je, a da ne naškodi samom sebi.
Zatečeni ostaci davno ugaslog dekadentnog društva u mitološkom smislu vjerovanja i strahu od nepoznatog i neobjašnjivog, zatvorili su u svoj vremenski krug svakoga tko se približi. U tom omeđenom vremenskom kontunuumu događaju se samouništenje i ponovno rađanje. Ako zanemarimo mentalni sklop izumrlog društva koji je doveo do katastrofe nezamislive veličine, otkrit ćemo da bez obzira gdje se nalazili i gdje došli samim svojim prisustvom oblikujemo život kroz postojanje i postupke. Svijet će biti onakav kakvim ga sami učinimo kroz interakciju sa živim i neživim.
Ovaj znanstveno-fantastični roman s opisima napredne tehnologije i ljudskog neukroćenog duha zapravo je svemirska odiseja na putu pronalaska spasenja i vječnog života. Poslije našeg života zrcali se jedan posve novi nama nepoznat svijet kojem težimo. Možda tamo otkrijemo sami sebe. Ovako razvodnjen, roman nije ispunio očekivanja iskusnog čitatelja zbog izostanka složenije i dublje razrade distopije i društvene interakcije u jednom takvom neodrživom sustavu.
Roman bi bio daleko zanimljiviji bez dosadne faktografije i manje vjerskog utjecaja. Teza je postala antiteza zbog niza izrečenih suprotnosti koje su nespojive pa cijeli roman izgleda kao oksimoron.