Piše: Slavica Jurčić
Samo je jedna majka. Tako je mislila Vesna, a ja se slažem s njom.
Zvala se Kata. Vrijedna, skromna žena bila je majka moje prijateljice Vesne.
Vesnina majka brinula se o kući i obitelji. Djecu je podigla u dobre i odgovorne ljude.
Svoju Vesnu je odgojila s puno pažnje. Dala ju je u školu i pomogla joj kada se Vesna udala.
Ta sitna ženica nije sjedila sklopljenih ruku, nego je pravila i podizala kuću, a djecu savjetovala i ugradila im dostojanstvo.
Vesnin otac je nekoliko godina bolovao, a Kata je njemu sve pružila i nije mu ništa uskratila.
Bolest ju je svladala čim je on sklopio oči. Legla je i ona, te je briga o njoj pala na Vesnu.
Dostojanstvo koje je Vesna zadržala u majčinoj bolesti mjeri se hrabrošću. Teško joj je bilo majku gledati kako se pati.
Podrška u teškim vremenima bila je Vesnina obitelj, suprug i kći koji su baku obilazili i tješili kada joj je bilo najteže.
Neke obitelji posustaju kada se treba brinuti o starijim osobama, ali ova obitelj dala je sve od sebe.
Tri godine je kopnila Kata, a onda je stigla lijepa vijest da će Vesna biti baka.
„Mama, bit ćeš prabaka, a ja ću biti baka”, šaptala je Vesna nježno svojoj majci.
Kata više nije mogla pričati, ali je znala da za unuče treba vremena i ljubavi.
„Ja sam stara i nemoćna. O, dragi Bože, primi me k sebi!” mislila je Kata i gledala u nebo.
Sjeća se Kata vode Save, svoga sela i mladog supruga, kosaca i žita u klasu.
Vratila se mislima u svoju mladost kada su se kućili i stjecali. Naviru joj uspomene na rodni šljivik i kazan s rakijom.
U ušima joj zvoni pjesma koju je sa suprugom voljela zapjevati:
Još jedan prođe dan,
Tuđim suncem obasjan.
Već odavno tuđi zrak ja dišem
i sam sam sebi stran
hrast iz zemlje iščupan
da ne nađem korijen više.
I mira nemam ja
jer duša moja zna
da vrime nikog vratit neće.
Tek pod tuđim nebom znam
K’o slamka na nebu sam
daleko od doma i od sreće.
Oči kad sklopim umorne
u san mi dođu tambure
i vrani konji gizdavi
jure dok se ne razdani
jure kao nekada, meni više nikada.
Al’ možda dat’ će Bog
da do kraja svijeta svog
starom kraju opet pružim ruke.
Pa ne tražim puno ja,
miris sijena košena
i djetinjstva moga stare zvuke.
(TS Đeram u duetu sa Stankom Šarićem)
Napatila se ona u životu. Napokon je našla svoj mir. Vjerujem da je sada sa svojim suprugom.