Johann Wolfgang Goethe /prepjevao Zoran Kravar
Tko jaše kasno po vjetru, sred mraka?
To otac je, svoga noseć dječaka;
Čvrsto ga grli, rukom ga prima,
I pazi da mu ne bude zima.
Moj sinko, zašto strah te hvata?-
Zar ne vidiš vilinskog kralja, tata?
Vilinskog kralja s krunom, u plaštu? –
To pram je magle, obuzdaj maštu.
“O, drago dijete, hodi amo,
Da lijepe igre zaigramo,
Po žalu je cvijeća šarena, bijela,
U moje majke zlatnih odijela”.
Moj oče, moj oče, uši otvori,
Čuješ li što mi vilenjak zbori?-
Umiri se, miruj, dijete moje;
Šum vjetra u suhu lišću to je.
“O, milo dijete, nemoj oklijevat,
Moje će kćeri za tebe pjevat,
Eno u noćnom kolu već lete,
Plesom i pjesmom omamit će te.
Moj oče, moj oče, vidi l’ ti oko
Njegove kćeri u mraku duboko? –
Moj sinko, moj sinko, vida sam čista:
To stari se vrbik sivkasto blista.
“Ljubim te, željan sam tvoje ljepote,
Nisi li voljan, silom ću po te!”
Moj oče, moj oče, evo ga, tu je!
Vilenjak me hvata, napastuje! –
I otac se ježi, jaše ko munja,
U ruci mu dijete stenje, trabunja,
Do dvora stiže u nuždi i muci;
A dijete mu mrtvo leži na ruci.
Izdanje Matica Hrvatska
prilog: Zvjezdana Saje
Odabir:super!