Pročitala sam za vas: “SIMURG”, Stanka Andrića u izdanju Durieuxa 2005.
piše: Zvjezdana Saje
Ovaj autobiografski zapis je odrastanje i gradacija književnika od dječačke naivnosti do zrele mudrosti.
Slavonija je u srcu dječaka i muškarca, isprepletena u mreži slika koje čine život. Pripovjedač je dodirnuo obje narativne pozicije; ekstradijegetsku u kojoj je izvan priče i homodijegetsku u kojoj aktivno sudjeluje, tj. glavni je junak priče, a ujedno je promatrač koji nam posreduje priču o drugim ljudima ili događajima koji su ga zaokupljali tijekom dječaštva i mladosti. Prepričavanjem on umnaža pripovjedače pa se u ovom tekstu mogu vidjeti i druga gledišta. Mnoštvo bahtinovskih glasova koji se slijevaju u jednu svijest. Paralelizam pripovijedanja postaje jedno.
Andrić u sjećanje priziva događaje koji su obilježili njegovo djetinjstvo. Ti prizori su živi i plastični. Finim podražavanjem boja, slika i mirisa vraća se u dane kada je bio sretan, uostalom kao i mi sami. Djetinja radost otkrivanja užeg zavičaja, zemljopisno i povijesno, prisutna je u većem dijelu narativa.
U početku se tekst čini naivnim, dječački i stilski jednostavnim, poput sretnih godina koje su nestale u nepovrat, a autor se trudi uhvatiti krhotine prošlosti i posložiti ih u svoj kovčeg sjećanja. Po vokaciji povjesničar, on istražuje i utvrđuje uzročno-posljedičnu vezu ljudi i zemlje.
I koliko god se u početku sve činilo lakim i nevinim, kako pripovjedanje odmiče, misli se usložnjavaju i bivamo svjesni piščeve erudicije i njegovog poimanja metafizike svijeta.
Svjestan je sebe, porijekla i mjesta. – Ljudi bez porijekla su ljudi bez zemlje. – Koliko god se ova metafora nekome čini nepriličnom, u njoj se krije sva naša povijest pripadnosti.
Slavonija je poput hrastove šume u kojoj hrašće bolno jauče kada ga se kida i vadi iz zemlje kojoj eonima pripada. Stoljećima na ovim prostorima prisutni Šokci odolijevali su svim utjecajima izvana teško ugrađujući iskustvo drugih. Ta plahost i otpor, u nastojanju da se sačuva vlastiti identitet kroz nesposobnost nametanja sebe kulturološki i ekonomski, dovela je do propadanja sela.
Čini se da je ambicija koja grabi, razara i otvara putove idejama i protoku kapitala, potpuno napustila domaći živalj. Uzlet sela od sedamdesetih do osamdesetih godina pokazao se kao kratkotrajna epizoda u sveopćem propadanju onoga što danas poznajemo.
Glasovi naslijeđa u Simurgu vrište i traže svoje mjesto. Zavičajnost je kod Andrića toliko snažna da se osjeti u svakoj rečenici teksta. On bilježi da se ne zaboravi. Ushit, miris kiše na netom preoranoj zemlji, šum lišća, boja neba, zvukovi prirode, glasovi predaka u našoj svijesti traju onoliko koliko traje impresija podražena trenutnim osjetima. Živa je onoliko dugo koliko smo je podijelili s našim unutrašnjim ja.
Zapisano ostavlja trag. Simurg, zemlja i ljudi u odrazu zrcaljene prošlosti.