tekst: Joso Špionjak
Bogat čovjek se brine kako da umnoži svoje bogatstvo.
Siromasi su preokupirani time kako da prežive.
A kockari i pijanci posebnu muku muče.
Misli se njihove gube u maglama bez oblika.
Samo nekolicina takvih ima sreću da ih noseća bujica izbaci na obalu spasa prije nego li se utope.
„Piloti! Moji piloti su stigli!” začuo sam ga kako viče ulazeći u naše dvorište.
Bio je to njegov tipičan izraz kad popije malo više.
Požurio sam otvoriti ulazna vrata prije nego li pozvoni.
Žena i kćerka su upravo bile legle da se odmore od štrapaca dugog putovanja.
„Đe si rode?“ zovnuo je.
„Tu sam. Tiho, molim te, moji se odmaraju.
Tek smo stigli iz Njemačke.”
„Oprosti! Odo` ja onda….“ promrmlja izvinjavajućim tonom.
Teturajućim korakom je došao do bicikla koje je bilo naslonjeno na ogradu.
Nije bio u stanju popeti se na bicikl.
Ali nije niti imao namjeru.
Gurao ga je pored sebe.
Mada u našoj ulici nema gotovo nikakvog prometa, pogledao sam da vidim je li uspio doći do svoje kuće koja je udaljena tek nekih tri stotinjak metara od naše.
Otišao sam, tamo negdje pred večer, da ga posjetim.
„Slab sam danas.
Mrzak sam sàm sebi.
Dva dana mi treba da dođem do sebe.
Eto, jelo mi stoji tu na peći, ali ja nemam apetita“ reći će.
Ruka mu je drhtala dok je miješao vodu s citronom da bi napravio osvježavajući napitak.
Nakon što je popio i drugu čašu, nastavio je pričati.
„Znaš, kad sam se poslije rata vratio, kuća nije bila za stanovanje.
Spav´o sam u šupi.
Ni struje nisam imo te prve godine.
Sviće sam palio.
Ma, potrošio sam `iljadu komada.
Ne moraju mi ni palit sviću kad umrem.“
Pričao je kao da čita iz neke nevidljive knjige sjećanja.
Znao sam da je proveo život lutajući, pijući i kockajući se.
Želio sam ipak čujti kako on gleda na sve to danas.
„Što da ti kažem, bio sam mlad i lud.
Zaposlio sam se u Austriji.
Radio sam na nekom mostu.
Dali oni meni onaj veliki čekić s kompresorom.
Zasmrdilo mi je brzo.
Bacim sve to i nakon tri mjeseca sam otiš´o.
Počeo sam se kockati.
Išlo mi je to od ruke.
Vježb´o sam noć i dan.
Mog´´o sam čitati karte naopako k´o da ih vidim prid sobom.
Var´o sam ljude u igri gdje god sam stig´o.
Kažem čo’jeku s kojim igram: Varam ja, varaš ti, više varam ja nego ti.
Stavljo sam novi` deset Schillinga na stol i gledo tako tuđe karte.
Il` stavim kutiju cigara, a u nju malo ogledalce…
‘Šljage’ se igr´o. Namjestim da imam četiri ‘asa’, a protivnik četiri ‘kralja’.
On ‘kupi’ dvi karte, a ja tri…”
Provodio je vrijeme zatvoren u krug varljivog uspjeha.
A taj uspjeh opija gore od alkohola.
Triježnjenje dolazi često prekasno.
“U Villachu sam od jednog bogatog Švabe 1972. godine odnio 110 `iljada schillinga.
Nismo ni dva sata igrali.
“Glück gehabt“ rek´o mi je Švabo, promatrajući me s nevjericom u očima.
Platim mu meze i piće poslije toga.“
Zastao je nakratko, onako kao kad plug iznenada u neobradivoj površini zapne.
Pogledao je u neku zamišljenu točku na podu.
U tom momentu se na njegovom licu pojavi kratki osmijeh trijumfa.
No, isčeznuo je munjevitom brzinom kao kad ptica proleti pored prozora.
Pripravio je još jedan napitak.
Zatim je laganim pokretom gurnuo čašu u stranu.
„Osvetilo mi se to…sav taj neuredni život.
Znaš, k´o da te đavo na đonu nosi dok ti ne smjesti.
Što sam odnio to sam i proćer´o.
A mislio sam nekad da ću imat puno ‚zobi‘ (novaca) pa ću i´ kući poslat.
Sve se istopilo.
Obiš´o sam Italiju, Austriju, Njemačku, `Olandiju, Belgiju, Švicarsku, Francusku…
Svašta sam proživljav´o.
Bio i u zatvoru i na kauciju izlazio.
Dobijem zabranu ulaska u Njemačku, al‘ ja im´o svoje ljude i priđem kod Salzburga pješke.“
Dotaknemo se u razgovoru i drugih tema.
„Upetlj´o sam se bio u loše stvari….
Ne bi to više ni po ludu glavu napravio.
Ni najvećem dušmanu ne bi` to savjetov´o.”
“A sa ženama?!.” reći će laganim tonom kao da osluškuje samog sebe.
“Znaš, kad prigusti, uzmeš dokumente, a stvari ostaviš i u´vatiš maglu…”
Počešao se po bradi i nastavio s pripovijedanjem.
„Za pare nije bilo problema.
Ako zafali, ljudi ti pozajme.
A, ja sam, fala Bogu, poznav´o puno ljudi.
„Jesi li ti čuo za Brljka, Lulu, Josu,Tadiju, Fašu?“ – upitat će.
„E, kakva su to vremena bila“…
Zakašljao se i naglo utihnuo.
Često je čovječja šutnja poput noći koja žudi i vapi za svanućem.
Njegovo sjećanje je uspješno prkosilo protoku vemena.
Uzeo je ponovno čašu i kao da neki teret podiže, prinio je ustima i ispio.
Pokret ruke je bio usporen, ali sada puno mirniji i sigurniji.
Zatim ju je vratio na isto mjesto na ivicu stola prekrivenog šarenim plastičnim stolnjakom.
Kao da je želio tim potezom povući granicu između onoga što je nekada bilo i ovog sadašnjeg trenutka.
„Kad promislim – odnosio sam od ljudi čitavu plaću.
Nije to bilo pošteno.
Bio je to lip i sladak život s puno ružni` stvari.
Vražje su to pare.
Da mi je na povratku ne bi tak` živio.“
Završio je svoju priču, a iz grudi mu se duboki uzdah ote.