tekst: Slavica Jurčić
Svako od nas ima neko sjećanje na djetinjstvo.
Sjećanje može biti lijepo ali može biti i traumatična.
Moje djetinjstvo je bilo bogato baš radi sjećanja koja i danas imam.
Vrbnik na moru i zalazak sunca, mnoštvo cvrčaka koji u parku kraj mora tjeraju nas djecu da glasnije pričamo.
U toj igri ima jedno pitanje:
“A gdje su tvoji mama i tata”?
“Mama je s bracom kod kuće”, reče mala plava djevojčica. Malo zastane, pa izusti:
“A tata je u zatvoru”.
Kada je to rekla učini se djeci u parku kao da je sve stalo, cvrčci nisu vise cvrčali, valovi nisu pljuskali a djeca su se prestala igrati.
“Zašto si im to rekla?”
Tada, u to doba, zatvor je bio nešto najgore što jedan otac, brat, muž, ili bilo tko naš, može da doživi.
Kada završiš u zatvoru, misliš da si napušten i da nikada nećeš izaći, nikoga i ne zanima jesi li kriv.
Tako je bilo i s Mirkom. Imao je lijepu kuću, posao, malu djecu, samo nije imao sreću.
Sreću mu je ukrao čovjek koji ga je zamijenio dok je on bio u rezervi, a sve što je on mogao u zatvoru bilo je da vjeruje da će ga netko spasiti.
Nemoć koju je osjećala njegova sestra, čula se u njenom plaču.
Plač je bolio njene ukućane, njenog muža, djecu, ali i strogog svekra. Djed Nikola je poštivalo njenog brata, najviše radi marljivosti i radi svoje snahe.
“Ano, eto moja štedna knjižica, idi nađi advokata, i dokaži da je tvoj brat nevin”.
“Idemo kod uje”, veselila sam se i radovala vidjeti ga.
Gledala sam kako idu kroz kapiju posjete.
“Djeca ne smiju u zatvor”, bile su riječi koje me i danas bole.
Moj uja je oslobođen, mi smo odrasli, pomalo zaboravljamo nevolje koje su nas u životu zadesile, pritišću nas nove koje su nam s godinama teže.
Ipak, trebamo se prisjetiti starih nevolja koje su nas učvrstile i povezale, kušale su našu vjeru u ljude.
Vjera u ljude u današnje vrijeme mjeri se kroz materijalno, nema okusa slatkoće, gorčina nam je stalno u ustima.
Nekada je potrebno da u javnosti, poput djevojčice, viknemo: “Moj tata je u zatvoru!”
Parole koje naša djeca danas viču su: “mobitel ima ??? megabajta” ili “ovo je in”. Mladi se često sakrivaju iza neke lažne stvarnosti, ne mogu se nositi s osnovama svakodnevnice.
Tko je kriv za to?
Krivi smo mi roditelji koji smo stvorili generaciju koja se nada da će za deset godina umjetna inteligencija zamijeniti čovjeka.
Zanima me samo tko će nam zamijeniti osjećaje, uspomene?
Zato, već sutra djeci darujte uspomenu koju će vaša djeca pričati svojoj djeci.