tekst: Marija Juračić
„Punice“, pitao me zet iznenada. “Jesu li vas ikada izdali?“
Malo me je zatekao pitanjem, ali nastojim biti iskrena:
“Jesu zete, više puta. To je svojstveno ljudskoj prirodi. Društvena pojava. Nema je u biljnom i životinjskom svijetu.“
„Ali, punice…“
Ne dam mu da završi misao. A i zašto bih? Već znam njegove argumente. Zato nastavljam:
„ Čudni smo mi ljudi. Kada vidimo da je netko jadan, nesretan, kukavan, u nama se probudi sažaljenje i svi se sjatimo oko njega da mu pomognemo. Tu smo nesebični. Ali, neka nanjušimo sreću i veselje, to ne možemo oprostiti. Postajemo zavidni, ljubomora nas izjeda i postajemo zli prema sretniku.“
„Ali, punice…“
„Ma nema ti tu ali. Kad’ nanjušimo sreću, sve ćemo učiniti da sretnika vratimo u normalno stanje. Okrenut ćemo mu leđa, zahladiti odnose, nalaziti mu mane. Izdati ga.“
„Punice!“ zadere se zet tako da sam poskočila.
„Ne mislim ja na tu izdaju. Nego jeste li izdali knjigu?“
Na trenutak sam zanijemjela.
„Nisam, zete. Nikoga pa ni knjigu. Ali tebe hoću. Kad’ izdam knjigu.“
Imam dvojicu i svakog uvjeravam da se radi o onom drugom. Lijep pozdrav!
Ha, ha, odlično!
Ova pričica dokazuje dvije tvrdnje:
1. žene mogu biti jako duhovite i super nas zabaviti (kao ovdje gđa Marija)
2. Žene toliko pričaju da muškarci ne mogu doći do riječi
Koliko bi tek crtica bilo kada biste imali TRI zeta!!!