Vinko Pavić
Iz susjedstva
Tišina nezadrživo probija
Nijemo praskozorje
Što u raskoši isplakane praznine
U klupko tuge se svilo.
Potmulo padaju tvoje misli
U jamu tjeskobne samoće
Što godinama klikće samotne tužaljke
Zatočenih i ostavljenih duša.
A u sutonu
Pod skutima najskrovitijih misli
(Što te od sebe sama čuvaju)
Pognute glave bojiš se spoznati
Blizinu Njegovih koraka
Što strpljivo svijetom pronose
Blistave plodove nebeskih izvora
Uz koje se
Uspravan i radostan budiš.