Vinko Pavić
Kad sam se ja rodio, svi su ushićeno pjevali
I slavili moje rađanje.
(I samo postojanje se rasplakalo od sreće, kažu.)
Slaveći, dizali prazne ruke u vis,
Jer su vremenom zaboravili luč,
Samo je moja mati bolno jecala.
Kad sam odrastao,
I ja sam nehotice počeo pjevati
I bez povoda, slaviti tuđe rađanje.
Kroz smijeh i pjesmu do moga srca
Probijala se slutnja nečijih bolnih uzdaha.
Kad sam umirao,
Svi su jecali i oplakivali moj odlazak.
Vitlali upaljene svijeće nada mnom,
Ridali i ruke lomili ne bi li odagnali smrt –
A moja mati, samo je nijemo molila.