USPOMENE MIRIŠU NA CVIĆE

tekst: Vinko Pavić
Išli u šesti razred. Zadnji razred u ričičkoj osnovnoj školi i bili najstariji. Osam muških i četiri cure. Zapuhnuo nas povjetarac životnih dozrijevanja, duhovnih i tjelesnih, koja naslućuju budućnost. Pupoljci, rumeni i zdravi, u cvatu, čekali svoju nebesku kap rose da procvjetaju.

A one, vesele, leptirice. Cviće. Zaigrane i razdragane. Nasmijane. Mi zagledali u cviće. Zagledali latice na kojima proljetno sunce počelo raskošno blještati. Zagledali u beskrajne dubine bistrih pogleda.  Bistri izvori radosna djetinjstva. Mirisali probuđeno proljeće. Trnine mirisale u cvatu. Gledali kako rastu i cvjetaju pod zvizdanom na škrtim, okamenjenim ledinama u čijim skutima  samo poskoci i cmilje plodom rađaju. Tići golišavci, kojima tek perje počelo paperje mijenjati. Krila počela rasti. Htjeli letjeti. Htjeli zemlju orošenu mladim proljećem udisati. Išli u šesti razred. Zadnji razred u ričičkoj osnovnoj školi i bili najstariji. Osam muških i četiri cure. Zapuhnuo nas povjetarac životnih dozrijevanja, duhovnih i tjelesnih, koja naslućuju budućnost. Pupoljci, rumeni i zdravi, u cvatu, čekali svoju nebesku kap rose da procvjetaju.

Ja sjedio s njom u školskoj klupi. Učitelj Marijan nas prvi dan škole smjestio po dvoje. Muško i žensko u prvim klupama. U zemlju propadao od stida. Morao se stidjeti, inače bi bljedunjavi obrazi izdajnički priznali simpatiju. Priznali mirisno proljeće, krila što letjeti htjedoše, sadržaj dječačkih misli. A to onda bilo sramotno. Gledao ispred sebe, crvena lica i bez riječi, ukopan u svoju samoću.  Zamrznut u silnoj šutnji. Srce tvrdoglavo i potmulo lupalo i dizalo se prema grlu. Molio zemlju da se otvori, da propadnem u nju. Da se zatvori nada mnom. Molio Boga da se dogodi sudnji dan kako bi svi time bili zaokupljeni. A morao šutjeti. Učitelj bio strog, ali pravedan. Tišina se u njegovoj učionici u klupe zaplela, uhom osluškivala i dahom mjerila. Samo se muva u letu čula i pokatkada mekani fijuk britke vrbove šibe kojom je pokazivao zadatke ispisane na školskoj ploči.

Sjeo do nje, ugurao zovnicu duboko pod  klupu, a ona se pomaknula do kraja kao da mi prepušta  što više mjesta. Nijem, sjedio uz nju na drvenoj klupi i nespretno, među prstima prevrtao olovku. Uši na tekama savio, listove izbrlja.  Prste lomio, vrh olovke slomio. Govorili: slomio se kljun, a učitelji se rogušili na taj izraz, pokušavali nas naučiti ispravno govoriti. Bilo teško.

Bila mi simpatija već od prije. A učitelj, kao da je znao.  Možda je vidio radoznale, suzdržljive poglede i smjestio nas skupa. Preplavili me čudni i nemjerljivi osjećaji pomiješani sa stidom i radošću. Neka čudna, radosna misterija. Ni njoj nije bilo svejedno.  Moglo se to vidjeti na pjegavim jagodicama rumena lica okružena crnim uvojcima koji su mirisali na cviće, koje je tjeralo usne na zagonetan, zaključan osmjeh i ognjene strijele što su  radoznale poglede parale. Nebo nad Gradinom parale. Znao sam,  ne znam kako, ali sam znao da  je i njoj drago. Na velikom odmoru teško preživljavao zadirkivanja. Jedva čekao da Podvornik zvonom oglasi  početak nastave, da prekine ovu agoniju, ali  da opet sjednem uz nju.

Godina odmicala, a sporadična zadirkivanja sve lakše izdržavali. Pred kraj školske godine išlo se na izlet u Proložac. Bio je to važan dan u ono vrijeme i važan događaj za đake svih razreda. Ići u Proložac! Mnogima je Proložac bio dalek i nepoznat kraj i najudaljenija destinacija u skromnu djetinjstvu.  Išlo se pješke uz Klanac, starim puteljkom, razrovanim kišnim bujicama. Išli dvoje i dvoje, cure sa curama, a muški odmah iza učitelja. Samo prvašići išli onako kako u klupama sjede i za ruke se držali. Odmorili malo ispod Klanca kod Klepića vrila, napili se hladne izvorske  vode i ponovo dalje. Učitelji išli zajedno ispred nas, osim učitelja Marijana i učiteljice Matije koji su išli na začelju ove vesele i lepršave dječje povorke. Disciplinu na tom putovanju, velikim dijelom,  ostavili u školskom dvorištu. Proljeće je prožimalo sve pore života, pa teško na tom putu prepoznavali  učitelje koji su, svojim posve drugim licem, uzveličali cijeli događaj. Bili sasvim drukčiji. Drukčije obučeni, opušteni, razdragani.  Marijan bio veseo, šalio se s nama, s drugim učiteljima. Matiju zadirkivao s kojom je bio nedugo oženjen. Nabrao joj stručak ljubičastih kaćuna čiji se miris razlijevao zagonetnom i nježnom šutnjom. Ja malo gledao njih, a onda pogledom tražio svoju simpatiju. Gledala i ona mene, ali kradom da tkogod drugi ne vidi. Kad bi se pogledi sreli samo bi se kratko osmjehnula i brzo okrenula glavu na drugu stranu.

Cijeli dan bili u Prološcu. Bila organizirana razna učenička natjecanja primjerena tom uzrastu. Prigodna predstava s recitacijama, trčanje, skakanje u dalj i nogomet za šeste razrede. Bilo važno nastupiti u Prološcu. Bio si važan. Gledali prvi put neki partizanski film prikazan na velikom platnu. Sjedio nekoliko redova ispred nje, ali se opet, u jednom trenutku, našli pogledom.

Poslije podne umorni i iscrpljeni istim putem kući u Ričice. Dva sata trebalo do Prološca, dva i pol’ do Ričica, a Lažetinoj i djeci iz Cere i tri.

Nikada van učionice nismo progovorili niti jednu jedinu riječ. Kad bih išao u crkvu ili  me mater poslala u zadrugu prolazio pored njene kuće. Radoznalo, bez okretanja glave, virkao hoću li je vidjeti. Ako bi se slučajno sreli, kao potpuni stranci, bez glasa i pozdrava samo bi produžili svaki za svojim poslom. Tek poneki osmjeh u školskoj klupi ili na satu tjelesnog odgoja, koji se za lijepa vremena odvijao na livadama ili ispred škole, odavao je plamsaj prikrivene igre dječjih  tijela koja su tek spoznavala životne tokove koji će im odrediti, obilježiti ostatak života.

Te godine napunili trinaest. Zašli u posljednje, kasno ričičko ljeto. Žuto. Mirisno. Prepuno boja. Nepovratno, strmoglavo. Sreli se jedno popodne ispod kuća kad je već sjena rumene jeseni počela padati na  popasle livade. Ona stado čuvala, na ispaši. Usudio se poluglasno upitati: –Di ćeš nastavit školu? Pocrvenila. Zarumenila. Nasmijala se nekako otužno, nekim tuđim osmjehom u kojem se naslućivala beskrajna praznina. Nezreli um u bunilu dječačke mašte u dubini njenih rasanjanih  vjeđa susreo dvije suze. Kaže: –u Njemačku! i produži uza stranu, pognute glave, ubrzanim korakom kao da nekamo žuri.

A ja, to kasno ričičko ljeto posljednji put, pogledom, sjetno, pomilovao crnu kosu i slobodan od svih sumnji, pospremio do nekog dalekog dana sjajne, crne  uvojke u škrinjicu svojih dragih, dječačkih uspomena, koje još uvijek mirišu na cviće.