Julijana Marinkovik
Na izmaku noći
iščezava govor
i u nekom ludilu
nezasiti poeta prosi tišinu
stopalima dalekog eha
I možeš tada da nazireš
odsustvo moje sjenke,
da iskažeš
skrivene mudrosti
od beznačajnih metafora
razlivene vječnosti,
da se osmjeliš
da razapneš čežnju
magijom
svakodnevnog jutra
.
Ipak, samo ću pričekati
do sljedećeg stiha
da prelistam život
izgubljenog vremena
da utišam misao
što me podsjeća
u beskonačnosti
zakulisne igre
.
I možda ću tada
razvezati sve daljine
zarobljene u rečenice
bez i jednog glagola
kasnije bezglasno
da zacrtam riječ
baš onda
i kad je ne bude.
.
5. siječnja 2011.
”Na nebu kopno”
s makedonskog preveo: Duško Babić