piše: Marija Juračić
Nikada nisam pitala učenika; što je pjesnik htio reći? Na glupo pitanje ne mogu očekivati dobar odgovor.
Ako imamo srce koje fino reagira na stih, pjesma će pokrenuti osjećaje koji drijemaju negdje u nutrini našeg bića, pokrenut će neke misaone procese, naći ćemo u njoj dijelove vlastita života ili neka iskustva koja sami nismo iskusili.
Pjesmu možemo svrstati po temi, po njezinom obliku, naznačiti motive, analizirati jezik pjesme pa čak i ideju, ako pjesma šalje poruku. Mi tu poruku možemo prihvatiti, možemo monološki razgovarati s odsutnim pjesnikom, jer su njegove riječi potaknule naš doživljaj.
Kako bih pokazala da inspiracija stiže pjesniku često na nevjerojatan način, izdvajam nekoliko primjera.
Poznajete pjesmu Leonarda Choena „ Dance me to the end of love … “ Odredili ste je divnom ljubavnom pjesmom. Nježnom, blagom, strastvenom. I u pravu ste. Neki su vam motivi možda ostali nejasni, ali ne odvajate ih od konteksta i doživljavate ih na svoj način. To je pravo čitatelja.
A inspiracija za ovu pjesmu je tako strašna da krv u žilama zaledi.
U jednom intervjuu Choen ovako objašnjava nastanak pjesme:
„Pjesme često nastaju na čudan način. Svaka ima porijeklo u nekom sjemenu, nekom zrnu koje stigne iz vanjskog svijeta i zato je proces nastajanja pjesme tako tajnovit. Ova je pjesma nastala iz onoga što sam čuo i čitao o logorima smrti.“
Priča Cohen kako su nacisti spaljivali ljude u krematorijima, a glazbenici su bili primorani svirati klasičnu glazbu za vrijeme tog čina. Kao da su zvijeri poželjele pokazati da njima pripada i umjetnost, glazba tih jadnih muzičara i velikih kompozitora. Skrnavili su tu umjetnost na tako perverzan način da normalan ljudski um mora ostati užasnut.
Stih Pleši me do svoje ljepote violinom koja gori, svako će srce prihvatiti kao prekrasan ljubavni stih i neće biti važno iz kakvog je on užasa niknuo. On slavi život i slavi vrijednost života, usprkos svemu, usprkos zlu koje vječno obilazi svijet.
Neobičan nastanak ima i Matoševa pjesma „Notturno“. Pjesma se rađala, dok je pjesnik umirao. Na samrtnoj postelji, znojan od noći, mlake i teške, Matoš stvara jedne od najljepših svojih stihova. I ostaje esteta. Površan čitatelj osjetit će poetski noćni pejzaž, ali tek uronom u pjesmu znat će koliko se oproštaja od života krije u njezinim simbolima.
Dobriša Cesarić nije poznavao čovjeka iz svoje pjesme „Balada iz predgrađa“ a možemo reći da ga je iščupao iz realnosti života i prenio u svoju pjesmu. Dao mu život. Prema njegovom svjedočenju, obična ulična lampa jedne sirotinjske ulice, stvorila je sliku čovjeka koji prolazi kraj nje, pokrenula je nastanak pjesme.
Ostaje tajna kome je F G Lorca napisao pjesmu „Nevjerna žena“. Je li ona nastala kao posveta svim grješnim ljubavima ili je imala svoju određenu muzu? Je li upućena Salvadoru Daliu koji je tvrdio da ga je Lorca bezuspješno pokušao zavesti?
Često su tajnoviti putovi nastanka pjesme. Ono prvo zrnce, poticaj inspiracije, ponekad ostaje trajno zakopano u pjesniku.
Zato ne pitaj; što je pjesnik htio reći?
To nije važno za doživljaj pjesme.