IVANE, OPROSTI

piše: Igor Matijašić
Desecima tisuća koji su napustili našu zemlju, priključio se, eto, još jedan.

Ivan Đikić odlučio je, jasno i zauvijek, zatvoriti vrata i krenuti tamo gdje se ovakve stvari nikako ne mogu događati.

Baš kao što je i sam napisao, uskoro će svoje znanstvene radove dalje razvijati u inozemstvu. Ljudima koji će puno više cijeniti iznimnu osobu koju imaju uz sebe.

Pritom će se on, siguran sam u to, još mnogo puta sjećati prekrasnih dana provedenih na fakultetu u Splitu i u nevjerici vrtiti glavom…

I što smo učinili da ga pokušamo spriječiti u odlasku? Baš ništa! Poslano mu je samo šturo žaljenje zbog takve odluke, jasno iskazano da je ovo slobodna zemlja u kojoj svaki pojedinac može raditi što ga je volja te ćemo pustiti da ga pokrije veo zaborava.

A mi ćemo se već od sutra početi baviti puno važnijim stvarima – obveznim vojnim rokom, školskim uniformama, potpisima na putnim nalozima…

Ivan Đikić je najavio da nastavlja svoju borbu protiv plagiranja i u inozemstvu, no jasno je da je svoju bitku (koju je trebao dobiti!), nažalost izgubio. I u toj neravnopravnoj borbi protiv moći i stranačkog „pokrivanja“, izložio je svoje ime, svoj ugled i svoju karijeru samo zbog toga što je smatrao da je u pravu. Ono što najviše boli, jest činjenica da oni koji su uzrokom njegova odlaska, nisu ni pokušali preispitati svoje odluke te, baš kao i on, polako i analitički, pristupiti cijeloj stvari.

Kao i mnogo puta do sada, samo su se šutke pogledali i okrenuli palac dolje!

Pošten i karakteran kakav već jest, nije mogao vjerovati da će pojedinci stati u obranu svog stranačkog kolege, bez da prouče sve što treba, već da će ga napasti naodvratnijim od svih oružja – spominjući da je u sukobu interesa navodeći ime njegova kuma s kojim je surađivao na fakultetu. Pritom uopće nisu naveli činjenicu da su njih dvojica surađivali i djelovali zajedno puno prije no što su postali kumovi, a onda svoje poznanstvo i slične interese godinama nakon, odlučili dublje povezati kumstvom. Kad ga ne možeš zaskočiti činjenicama, biraš najprljavije oružje!

A na činjenicu da diljem hrvatskih gradova vlada istinski nepotizam, samo se slegne ramenima i prebaci odgovornost na sljedećeg – nije u mojoj domeni…

Učinili su to čovjeku čije se ime s uvažavanjem govori u svijetu, a svoje nepovjerenje njemu dali su ljudi kojih se za nekoliko godina možda nitko neće niti sjećati. Gotovo isto kao što su i kurikularnu reformu (kojoj je Đikić dao podršku) zaustavili pojedinci čija imena sada zasigurno ne možete ponoviti. Baš kao u nekoć popularnom kvizu: „ Pitanje za milijun kuna – navedi imena barem pet hrvatskih ministara i njihove resore.“

I svi ti (pre)važni ministri, prošli i budući (koji dolaskom na ključno mjesto), odjednom zaborave puno stvari, moraju shvatiti da je ovo zapravo njihov veliki poraz. Jer, nepovratno smo izgubili čovjeka u najsjajnijem smislu te riječi. Čovjeka koji baš do riječi i čestitosti, najviše drži. I jasno govori kad ga nešto muči.

Za razliku od njega, šuti i vrla akademska zajednica, a jednostavno bi se morali očitovati. Doduše, ti isti nisu primili u svoje redove Đikića te onda ni ne čudi njihova tišina. Je li i tu u pitanju poznati hrvatski jal i bode li i njih u oči Ivanova izvrsnost?

Ivana Đikića nikada nisam upoznao, sudeći po svemu, nikada i neću. No, on mi i dalje budi vjeru da u našoj zemlji još uvijek postoje ljudi koji neće ustuknuti govoriti istinu, ljudi kojima je još uvijek na prvom mjestu moral i poštenje, a ne osobna korist, ljudi koji su spremni žrtvovati i sebe za dobrobit drugih.

Jučer je otišlo stotine mladih, danas je otišao jedan od najvećih znastvenika današnjice.

Tko je sutra na redu?

Naši sinovi i kćeri? Naše obitelji?

Hoćemo li i tada samo pognuti glavu i praviti se da je sve u redu?