Uobičajena slika kod kontejnera za smeće u Slavonskom Brodu. Nekoliko sugrađana uporno pretražuje sadržaj. Sve upotrebljivo se vadi, a naročito je cijenjena povratna ambalaža, koja se relativno lako pretvara u novac.
Sigurno se nitko neće obogatiti od dobivenog iznosa, ali će koliko-toliko zakrpati kućni proračun.
Skupljam plastičnu ambalažu i kada se nakupi dovoljno, vratim ju u jednom trgovačkom centru. Neki dan sam imao dvije poveće plastične vreće. Pred trgovačkim centrom vidim poznanika, pa se uputismo u obligatni smal talk.
Poznanik stalno promatra moje vreće čiji je sadržaj jasno vidljiv. U jednom trenutku upita me:
-Pa zar te nije sramota pokazati se tako s tom ambalažom? Ja svoju bacim u kontejner, a onda to Romi izvade. I njima dobro dođe svaka boca.
Odgovorim mu da me nije sramota, jer novac koji sam platio za tu ambalažu je bio moj novac, a njega sam pošteno zaradio. Osim toga …novac kojega dobijem za to ionako dam prosjaku pored Male crkve. Ne točno u lipu …nekada manje, nekada više, ali redovno mu pružim u ruku neku novčanicu.
-Ma ne znam …mene nekako stid. A imaš pravo …nekako je ponižavajuće i nepotrebno bacati najprije u kontejner, a to ionako bude odmah izvađeno. Socijalne razlike dolaze tako više do izražaja. Društvo se dijeli na one koji mogu bacati i one koji moraju vaditi iz kontejnera. Razmislit ću o tome.
I ja razmišljam o tome. Odnos prema novcu u Hrvatskoj je puno drukčiji nego u Njemačkoj. U Njemačkoj uče djecu cijeniti svaki cent, prije …svaki pfening.
Sjećam se jednog susreta u jednom trgovačkom centru u Šibeniku prije dvije godine. Preko zvučnika informiraju posjetitelje da plaćanje karticom zbog nekog kvara nije moguće, pa se na blagajni plaća samo gotovinom. Informacija je na hrvatskom iako su posjetitelji većinom stranci.
Na blagajni poveći red. Ispred mene par sa punim kolicima. Blagajnica kaže
-683 kune i 43 lipe.
Muškarac pogleda na iznos na displeju i vadi karticu.
-E ne može s karticon! Zar niste čuli …stalno govoru!
Muškarac sliježe ramenima. Nije mu jasno o čemu se radi.
-E ovi furešti! Za izludit šnjima …ovo je već treći u ovo kratko vrimena. Zar nemogu naučit ti par riči na rvackom? I šta ću ja sad?
Pojasnim paru da ne mogu platiti karticom …da je došlo do nekog kvara, pa eto ne ide.
Gospođa izvadi novčanik, pogleda iznos na displeju i pruži 700 kuna. Prodavačica vrati 16 kuna i 50 lipa i bon iz blagajne.
Gospođa gleda vraćeno, pa iznos na bonu i nešto joj nije jasno. Pokazuje blagajnici da vraćeni iznos ne odgovara.
-Ajme …šta sad oće? …pita me blagajnica.
-Izgleda da niste točno vratili …kažem.
Blagajnica pogleda vraćeni iznos na dlanu gospođe.
-Pa šta nije u redu …evo 16 kuna i 50 lipa!
Gospođa i dalje sumnjičavo gleda. Moli me da kažem blagajnici da nedostaje sedam lipa.
Prevodim.
-E jebali ju sedan lipa! Pa vidite vi koliki je red? I kad bi svako tražio lipu dvi, kad bi mi bili gotovi? Evo ti deset lipa i biž ća da te više ne vidin!
Ponuđenih 10 lipa gospođa ne prihvaća. Gadna situacija. Sukobila se dvije kulture, dva svjetonazora …posredovanje nemoguće.
-E jesu ovi Švabe cigani da ne mogu bit gori. Pa jope joj nije pravo …ko bi njima ugodio!
-Kako bi bilo gospođo da pokušate sa točnim iznosom. Gospođa ne želi vaš novac, ali ne želi ni vama poklonjati svoj …kažem.
-A znate li vi koji je to posa? Ja inako radim po dvanaest sati za nikaku plaću, a ona me još zajebava. Nek ide tamo kod svojih tako zajebavat …šta je našla mene.
-Gospođa vas ne zajebava. Ona samo poštuje novac. I svoj i vaš.
-Ma jedno ću van ja reći …bolje je bilo prije kad su dolazili Srbi. Oni su bili kulturni …nikad ti taj nije tražija siću.
Svaki daljni razgovor sa blagajnicom izlišan. Ipak je vratila sedam lipa gospođi.
Nakon blagajne razgovaram sa bračnim parom. Imao sam neku potrebu ispričati se zbog postupka blagajnice. Pozivam ih u obližnji kafić, a oni prihvaćaju.
Šveđani su. Gospođa je socijalni radnik, a gospodin inženjer elektrotehnike. Kampiraju u blizini …Hrvatska im se super dopada …sve je čisto …divna obala …lijep grad.
Ali nepojmljiv im taj postupak blagajnice. Pa nisu učinili ništa posebno, samo su htjeli čist račun. Pojam škrt ne razumiju. Napojnicu ostave redovno, ali ne u trgovini i samo ako su zadovoljni uslugom. Pa zar je to tako čudno, ako pokažu da cijene svoj novac …svoj rad.
Teško je pojasniti ovim ljudima da se u Hrvatskoj nitko ne saginje da bi podigao sitan novac. Zovem konobara da platim.
-To van je dvaestčetri kune šjor!
Dajem trideset kuna, a konobar vraća pet i kaže …fala lipa i odlazi.
-E čekaj prijatelju …još jednu kunu …kažem savim ozbiljno.
-A napojnica? Pita konobar sa ciničnim osmijehom
–E nju trebaš najprije zaraditi …kažem i uzimam kunu.
Kod ogromnih financijskih problema u kojima je hrvatska država nikako mi nije jasno zašto se moram ispričavati ako cijenim svoju lipu i vraćam povratnu ambalažu. Jesam li stvarno škrtac, ako zamolim trgovkinju na odjelu s mesom da mi papir u kojega mi umotava salamu ne važe zajedno sa salamom, jer …da želim papir …znam mjesto gdje ga mogu kupiti jeftinije.
Ako se ponašaš po standardima koji su u Europi uobičajeni …izoliran si.
Ne oduševljava me kada netko kod plaćanja nekog bagatelnog iznosa na kiosku za novine izvadi iz džepa svežanj novčanica kojima bi mogao kupiti cijeli kiosk.
A to je gotovo redovna pojava u Hrvatskoj. Pokazati svijetu da smo netko …da se ima.
Problem je što svijet nije slijep i jasno vidi da stvarnost izgleda drukčije.
Poznato mi je koliko se naši ljudi u Njemačkoj trude pojasniti da mi nismo Balkan. Uzaludna je to misija, kada se posjetitelj već na aerodromu u Zagrebu može uvjeriti u suprotno. Na istom tom aerodromu može vidjeti streap-tease managera jednog balkanskog kluba, koji se zove „Dinamo“. Nemojte me ni pokušati uvjeravati da moj „Dinamo“ nije balkanski klub. Da nije …zar bi imao takvog managera?
Balkan počinje tamo gdje se tuđe ne poštuje gdje se za svaki bagatelni iznos poteže iz džepa hrpa novčanica …ne da bi se platilo nego da bi se pokazalo.
Nu mene!
Poštovani Emile
ambalaža je dragocijena uporabna sirovina
Kada smo sada već kod plastične ambalaže treba se je također podsjetiti i one staklene u raznim sanducima koje u Hrvatskoj na spram njemačke nitko osim u zamjenu ne prima.
Čovjek nigdje ne može predati sanduk sa flašama ako prije nema od te trgovine računa.
Većinom se to dogodi sa gostima koji često izgube račun,mnogima se sanduci nagomilaju da ne znaju kuda sa njima.
Homo balkanikus= bolesni mentalitet, jedan od uzroka mnogih zala, koja unistavaju lijepu nasu, nazalost!
Taj obalkanjeni odnos prema novcu i mene strašno smeta. Često zahtjevam povrat do zadnje lipe. Ta kapitalistička “fora” s cijenama 2,99 se očito ne doživljava kao otimačina i nasilje.
Tu bih dodao i socijalnu pomoć koju dobiva ne samo sirotinja. Kojekakvi prevaranti redovito dolaze po “dodatke” za grijanje, struju itd. A poštena sirotinja bi se bolje osjećala kada bi za tu pomoć mogla nešto raditi i to bar donekle zaraditi.
Dragi moj Emile
Na žalost plastične boce ne sakupljaju izozetno Romi već ih ima i hrvata i drugi nacija koji jedva sakupljaju kraj sa krajem ili imaju male nadnice poput vrtlara.i drugi sezonskih radnika.
U ostalom sakupljati flaše u koje kakove konzerve za pića nije sramota,danas je to lijepi novac i u Njemačkoj ujedno se čisti okoliš pogotovo u turističkim vremenima.
Kako što vi kažete
Balkan počinje tamo gdje se tuđe ne poštuje gdje se za svaki bagatelni iznos poteže iz džepa hrpa novčanica …ne da bi se platilo nego da bi se pokazalo.
Nu mene!