piše: Martina Budimir
Ovo nije recenzija filma. Zapravo, nije čak ni direktno vezano uz film. Neću prepričavati sadržaj francuskog filma Moj sin. Tko bude želio, sam će ga lako pronaći.
Tko bude želio naći neku poveznicu ovih razmišljanja s aktualnim događajima, također ju vrlo lako može sam pronaći.
Niti jedno od gore navedenog nije mi primarna intencija. Ovo je samo još jedno od razmišljanja autorice koja si glavu vrlo čestorazbija, po mnogima, suvišnim pitanjima.
Okosnica filma Moj sin razapetost je majke, socijalne radnice, koja saznaje da je njen sin, adolescent, silovao mladu djevojku. Film nije sniman u crno-bijeloj tehnici i vrlo duboko ulazi u moralne i roditeljske dvojbe.
Mnogi će ga nakon nekoliko minuta prestati gledati. Em je francuski, em je psihološka drama, a predrasude i koncentracija gledatelja, odgojenih na brzoj zabavi američkih blockbustera sa specijalnim efektima, teško podnose i jedno i drugo.
Kao roditelj si možda ne bih postavila pitanje koje me muči već nekoliko dana jer meni se to ne može dogoditi! Ili možda bih jer sam sve, samo ne klasični roditelj. Kao nastavnik svjesna sam toga da, koliko god se kleli, ne možemo u potpunosti znati što naša djeca rade dok ih ne vidimo.
Tamo negdje u višim razredima osnovne škole, a možda i ranije, mi kao roditelji više nismo nužno presudni u odgoju svoje djece. Okolina, prijatelji, iskustvo iz vanjskoga svijeta, mediji, … Previše je faktora koji utječu na ponašanje i smjer razvoja djeteta u toj osjetljivoj fazi samospoznavanja, traženja i oblikovanja sebe.
Možete, kao što to danas tvrde mnogi new age roditelji, biti prijatelj svojoj djeci, no roditeljstvo uključuje i dozu sumnjičavosti i opreza, naravno, uz naglašavanje da ste vi ti koji će uvijek pokušati razumjeti i uvijek oprostiti eventualna zastranjivanja najdragocjenijih biće koja su vam povjerena.
Kada bi vam se dogodilo nešto tako strašno kao majci u ovome filmu, što biste učinili? Što bih ja učinila?
Na prvu je moj odgovor bio vrlo odrješit, jasan. Nakratko me pokolebao suprug kojemu je prva, instinktivna reakcija bila krajnje zaštitnička. “Ne bih valjda dozvolio da mi dijete završi u zatvoru?!” Na drugu se ipak zamislio.
Što učiniti? Treba li biti dobar ili “dobar” roditelj?
Treba li djetetu primjerom na njegovoj koži, a tako se uči najbrže i najefikasnije, pokazati da za svoje postupke moramo odgovarati, snositi odgovornost, osobito ako je uključena treća osoba?
Ili bi pravi roditelj trebao objasniti djetetu da je pogriješilo i zataškati sve nadajući da se neće ponoviti?
Koji je roditelj pravi roditelj, a koji onaj s navodnicima? Ako vam je primjer predrastičan, uzmite neku banalniju fiktivnu situaciju. Ili možda nemojte! Postoji li gradacija dobra i zla? Je li zataškavanje manje strašno ako je djetetova pogreška manja?
Postoji li mali i veliki grijeh ili manje zlo po prirodi stvari vodi u veće? Je li moguće, prethodnim vještim odgojem i ukazivanjem na uzroke i posljedice i adekvatnom reakcijom na manje pogreške naše djece, spriječiti veće zlo?
Od silnih se upitnika i meni zavrtjelo u glavi. Ne mogu i ne znam odgovoriti na sva ova pitanja. Učim, svakim novim danom naučim nešto novo, i kao roditelj i kao čovjek.
Ipak ću završiti bar pokušajem zaključka. Prepričavši prijateljici sadržaj filma, upitala sam ju što bi ona učinila. Uz komentar da je to baš tip pitanja kakva si ja volim postavljati, kao vrlo realna osoba koja stoji čvrsto na zemlji, prijateljica je i mene spustila na istu.
“Nisam roditelj, pa ne znam što bih uistinu učinila.” I stvarno, mogu ja spekulirati da bih ovako ili onako, ali ovo pitanje ipak spada u domenu onih poput: Biste li jeli meso poginulih suputnika ako bi to bio jedini način da preživite nakon pada zrakoplova?
Ni ja kao roditelj ne mogu znati što bih uistinu učinila. Neke stvari možeš znati tek kad ih doživiš. Stoga ću reći da ću se truditi na pogreške svoga djeteta reagirati tako da mu ukažem na potrebu preuzimanja odgovornosti za svoje postupke već kod najsitnijih propusta i nadati se da će se razviti u još kvalitetniju osobu.
I ne, neću odrješito tvrditi što bi bilo kad bi bilo, trudit će se da do nekih stvari nikada ni ne dođe.
I ne, neću kategorički osuđivati roditelje koji umijeće odgajanja nisu uspješno i do kraja savladali, svjesna toga da i sama svakim novim danom i svakim novim izazovom, manje ili više u tome uspijevam ili podbacujem.