SAMO MIJENA STALNA JEST - Hrvatski Glas Berlin

SAMO MIJENA STALNA JEST

piše: Martina Budimir
oblaciPanta rei… Sve teče. Prolazimo mi, prolazi i život pored nas. I brže i nevjerojatnije no što možemo zamisliti…

Još nedavno, ok, nećemo si lagati, još prije tridesetak godina, susjedi su dolazili gledati film ili utakmicu kod nas jer rijetko je tko imao televizor. Tu negdje, i moj tata i svekar među prvima su nabavili telefon. Super! Čudo tehnike, ali problem je što s njim jer drugi ga nemaju. Koga zvati?

Crtić prije dnevnika i na spavanje! Danas klinci ne znaju što bi sa sobom. Dosadno mi je jer mi ne date da igram PlayStation (nema veze što sam ga već dva puta igrao)!

Tehnologija toliko brzo napreduje da polako gubimo utrku s njom i zaboravljamo neke druge, bitnije vještine. Ja u toj utrci s tehnologijom ne želim sudjelovati. Nazovite me zaostalom, baš me briga!

Donedavno sam zavidjela stanovnicima Europske unije na slobodnom kretanju našim divnim kontinentom, bar nekim njegovim dijelovima. Možda sam se ponekad osjećala i građankom drugog reda, počevši od kontrola u zračnoj luci do nemogućnosti sudjelovanja u projektima mobilnosti EU.

Doživjeh konačno i taj dan da postanemo dio ujedinjene Europe i odjednom kao da je sve otišlo nizbrdo. Granice se ponovno zatvaraju, nepovjerenje raste, a oni neki tamo žele van, dosta im je te iste ujedinjene Europe.

Granice svijeta, pa tako i moje navodno uljuđene Europe ionako se stalno mijenjaju. Tko još diže strku oko toga?! Moj atlas iz gimnazije mome sinu više baš i nije od neke koristi. Ne bi se jadno dijete snašlo, jedino uz neki dobar priručnik iz povijesti.

Ne znam što je nevjerojatnije, brzina kojom se sve oko nas, pa i mi sami, mijenjamo ili hladnoća i indiferentnost kojom sve to doživljavamo. Može li nas išta više dirnuti? Imamo li petlje stati na loptu, duboko udahnuti i, za promjenu, kritički gledati na promjene oko nas?

Imamo li petlje poduzeti nešto i bar onima koji ostaju iza nas olakšati snalaženje u ovom kaosu jer u silnoj se bujici, vrtlogu informacija i promjena naša djeca više zapravo ne snalaze. Znam, vični su modernim tehnologijama i načinima komunikacije, ali način na koji moraju učiti i količina informacija koju moraju znati odavno više nemaju smisla.

Zapravo, čini se da nam ni tu nije stalo do toga nešto stvarno promijeniti. U svakom se sramežljivom pokušaju promjene starog ili prvoga koraka u novo opet vraćamo na staru priču, namjerno neću navoditi imena pripadnika dvije vojske koje odavno više ne postoje, nego ću reći, vraćamo se na priču „Naši i vaši“.

I nikako da shvatimo da nismo ni vaši ni naši, da smo svoji, sami, jadni i izgubljeni u globalnim promjenama i da u beskonačnoj raspravi čiji je veći, Ego, naravno, zapravo zaboravljamo tko smo, zašto smo i kamo idemo.

I što činimo? Neki se pridružuju raspravi o našima i vašima, nesvjesni zamke u koju su upali. Neki brljezgaju i (uključujući i mene) pišu tu nešto po internetima, a zapravo ništa konkretno ne čine, ne poduzimaju. A treći? Treći jednostavno dižu sidro i odlaze u neke bolje svjetove, tamo gdje će bar njihovim potomcima biti lakše.

Kako nazvati koju od ovih skupina? Nazvati prve naivnima? Druge licemjernima? Treće kukavicama? Ili pak prestati ikoga nazivati ikakvim epitetima, stati na loptu (evo opet, ne mogu si pomoći, pod dojmom prvenstva), udružiti snage i nešto promijeniti?

Hoće li se to ikada dogoditi? Hoćemo li konačno udružiti snage i iz odgovornosti prema svojoj djeci, ako već ne prema nama samima, pokrenuti stvari na bolje, dati šansu promjenama?

Ta ionako se sve mijenja tolikom brzinom da nemamo što izgubiti.

Možemo samo pokušati uhvatiti svoj vlak prije no što bude prekasno.

 

 

 

 

 

 

 

Related Post

1
Leave a Reply

avatar
1 Comment threads
0 Thread replies
0 Followers
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
1 Comment authors
Ivica Smolec Recent comment authors
  Subscribe  
newest oldest most voted
Notify of
Ivica Smolec
Guest

Panta rei, hora ruit…

Zanimljivo je vaše razmišljanje. Bojim se da nas je zatrpalo brdo događaja u kojima se trezven i human čovjek teško snalazi. Sve više je onih prvih, koji natraške koračaju u budućnost i zbunjuju nas jer smo posve neorganizirani.