piše: Martina Budimir
Gotovo je trideseti dan od uvođenja nastave na daljinu. Uskrs je. Po prvi puta pokazujem znakove tjeskobe zbog života na daljinu.
Nekoć sam bila aktivna u župnoj zajednici. Premda više nisam, rastužiše me slike misa bez vjernika. U isto sam vrijeme ponosna na papu koji shvaća da su Crkva i zajedništvo u srcima ljudi.
Smatraju me toplom osobom, a općepoznato je da ne volim fizičke dodire. Upada to u oči, osobito u krajevima u kojima je dio mentaliteta stisnuti ruku, čvrsto zagrliti, poljubiti u obraz.
U medijima se stalno ponavlja potreba za socijalnom distancom. Konačno se netko sjetio objasniti da je ovo, što se traži od nas, fizička distanca. Socijalni je kontakt čak poželjan, ali, opet, na daljinu.
Za vrijeme rata bila sam srednjoškolka. Premda je rat uglavnom zaobišao Zlatnu dolinu, često smo vrijeme za zračnih uzbuna i rijetkih napada provodili u podrumima, nestrpljivo čekajući najnovije vijesti na radiju ili televiziji.
I to je bila svojevrsna izolacija, no bez mobitela i interneta. Novim generacijama nezamislivo.
Koliko je čovjek kao društveno biće, pa čak i čudaci poput mene, sposoban živjeti na distanci od drugih? Koliko su ulice bez ljudi, crkve bez vjernika, škole bez učenika smislene?
Do kada će nadležni uspjeti održavati ovakve mjere?
Ne prođe dan da ne čujem nekoga tko s podrugljivim osmjehom izjavljuje da u tu koronu ne vjeruje. Jesam li naivna što vjerujem u snimke umirućih na Sjeveru Italije?
Možemo li iz svega ovoga izvući nešto dobro? Na trenutak je Zemlja odahnula. Stisnuvši pauzu, možda smo Zemlji dali priliku!
Vjerske je blagdane posljednjih desetljeća više obilježio konzumerizam, nego iskonska povezanost s bližnjima. Možda ponovno otkrijemo bit Uskrsa!
Desetljećima se dozvoljava propadanje poljoprivrede, mirno se promatra raseljavanje Slavonije. Možda konačno shvaćamo koliko je samodostatnost, vlastita proizvodnja hrane, važna!
Užurbani način života često nam je izgovor za neposjećivanje svojih bližnjih, osobito starijih. Možda trenutna fizička odvojenost od starih otvori oči mladima o tome koliko je važno tu i tamo zastati i posvetiti se bližnjima.
Sate i sate provodili smo za ekranom mobitela i računala, po svome izboru. Sada su mnogi od nas to prisiljeni činiti. Možda u budućnost, umjesto posezanja za mobitelom, pogledamo sugovornika u oči i doista ga počnemo slušati. Možda odemo u šetnju, u prirodu, u park.
Zbog raznoraznih smo izgovora sve rjeđe odlazili na nedjeljnju misu. Možda drugi puta iskoristimo priliku i odemo, posvetimo bar tih sat vremena tjedno Bogu, sebi, drugima.
Čudno je ovo vrijeme! Nekima se čini kao propast civilizacije koju smo poznavali, drugima kao prilika za zastati, osvrnuti se i restartirati život, dati sebi i drugima priliku za novi početak.
Ne želim se odreći života kakvoga sam poznavala! Želim se i dalje slobodno kretati, putovati, učiti. Kakav god on bio, nadam se da će mi i u novome početku to biti moguće.