tekst: Esad Redža
Danas je sve, baš sve u kocki. Izvan kocke sve nam je na kocki. Čak i srce uspjeli smo strpati među oštre bridove kocke.
Zadano danas, zadano sutra. Oprezno uz bridove, da se ne porežemo na slobodu. Ipak je život u pitanju.
Zadan i kockast, ali ipak život.
Zemlja je okrugla i mjesec kojeg gledam sa zemlje, a naši životi i sve ljudsko kockasto i zadano.
Sjedimo stisnuti jedno pored drugog moje srce i ja.
Razmišljam dok ga gledam kako kuca za mene. Osluškujem taj jednolični ritam koji me drži na životu. Na spomen ljubavi ritam se pojača. Ponekad toliko jako da mislim puknut će kocka.
Razveselim se tom potresu ljubavi uvijek kao i prvi puta, ali podrhtavanje se smiri, nas dvoje se smirimo gledajući u mjesec iznad nas.
Lažna uzbuna.
Okrugao, pun i žut kao da nam se rugao dok smo totalno razočarani buljili u njega. Tonemo u san.
Sanjali smo neke nove jake potrese cijelu noć. Budili se nismo. Tvrdo smo spavali sve do jutra.
Probudilo nas je toplo, žuto i pogađate, okruglo sunce.
Otvorili bisno prozor na svojoj kocki, protegnuli se sve do bridova naše sigurnosti i nasmijali se novom danu. Novom zadanom danas.
Trenirali smo sreću. Ne baš redovito, ali dovoljno za danas. Glancali smo i polirali svoje staklene stranice ne bismo li bolje vidjeli ono sve što nas okružuje.
Prozirnost visokoga sjaja ima visoku cijenu i gotovo da smo dio svega onoga što je izvan nas. A ipak nismo. Glancamo dan po dan. Oprezno.
Misleći na ljubav dozivamo potres. Kocka je odavno bačena. Vrijeme je da konačno bude odbačena.