RANJENA SRCA

piše: Slavica Jurčić
dobro_srce_studenata_1Manda i Ilija sa svojih četvero djece dolaze  u staroj Ladi  u jedno slavonsko selo. Oni su ratne izbjeglice i preko posrednika mijenjali su kuću sa Srbima koji su odselili iz Hrvatske u Bosnu.

Djeca, od kojih je Irena najstarija, a Marko najmlađi, ne idu još u školu. Svi su tužni što ostavljaju svoj dom u Bosni.

Njihova kuća je krasna. Imaju i centralno grijanje, ali ovdje više nema života za njih. Pritisak na Iliju je prevelik.

Manda šuti i moli krunicu cijelim putem. Ponekada pogleda u svoga Iliju koji je preko noći osijedio.

Noć prije odlaska Ilija joj je šapatom govorio: „Moramo ići! Ako ne odemo, otići će nam glave.“

Tek nakon toga razgovora, Manda shvaća da je njihov lijepi život gotov. Ostaje samo žal za domom.

Ujutro dolazi milicija i oni moraju na brzinu otići. Nisu uspjeli ni jednu krpicu uzeti sa sobom. Nastaje plač u autu.

Nakon prelaska granice, Ilija stane na rub ceste pokraj auta i plače. Manda nema snage izaći, noge su joj se odsjekle.

Ilija vozi svoju obitelj u nepoznato. Svoje kuće se na odlasku jednim potpisom  odrekao, a za uzvrat je dobio imanje u blizini Slavonskog Broda.

Nikada nisu bili u tome kraju. Pitali su ljude usput gdje se nalazi to selo. Kasno popodne zaustavljaju se u jednom selu i pitaju mještane za adresu koju su dobili.

Jedan čovjek im objašnjava kuda trebaju ići.  Ubrzo ugledaju kućicu na brdu. Ilija uvozi auto u dvorište i gasi ga.

Mrak pomalo pada.  Osvrću se i pitaju gdje se to nalaze. Uskoro im iz kuće netko viče: „Tko ste vi?

Što trebate?”.

Manda odgovara: „Trebamo pomoć!” Na vratima kućice ugledaju staricu sa štapom u ruci. Ona ih poziva u kuću.

Tu večer su prenoćili kod bake Stane. U razgovoru saznaju da su njeni sinovi otišli u rat u Bosnu, a ona nije htjela iz svoga doma.

Baka im govori: „Djeco, ostanite sa mnom, a ako se moji vrate, neće se ljutiti!”

Tek sutradan su vidjeli kamo su došli. Na kilometar dalje bila je prva kuća, a okolo njih zapušteni voćnjaci i vinogradi.

Baka ih vodi u štalicu gdje ima dvije kozice i jednu krmaču.

Već nakon nekoliko dana Manda i Ilija sklapaju s bakom Stanom dogovor da će saditi bašču, a zatim odu u Crveni križ da potraže njene sinove.

Znali su oni da su Stanini sinovi možda bili ti koji su ih istjerali iz njihovog doma, ali nisu željeli staricu povrijediti, slušali su je i počeli novi život kod nje.

Pismo iz Crvenoga križa stiglo je za nekoliko mjeseci. U njemu piše da su joj sinovi u Bosni, živi su, zamijenili su imanje s Ilijom i neće se vraćati. Poslali su Stani adresu na kojoj ih može naći, ako ih bude trebala.

Baka Stana bacila je pismo u vatru i rekla je Iliji: „Sine moj, ima Stana maraka. ‘Ajde da sutra kupimo materijal i počnemo graditi kuću.“ 

Tako je i bilo! Na proljeće je kuća bila pod krovom. Toga ljeta ova se obitelj uselila u novu kuću.

Baka Stana je poživjela još desetak godina i dočekala da se Irena uda. Stanina djeca se nisu nikada javila.

Iako su članovi Ilijine obitelji preživjeli protjerivanje, oni nisu odustali, nastavili su stvarati i pomagati drugima. Za plač i tugu nisu imali vremena, a trebalo je i djeci pomagati.

Njihova ranjena srca izliječila je njihova dobrota.

Čineći dobro drugima, spasili su sebe i nisu imali vremena misliti na tužnu prošlost, već su se okrenuli sadašnjosti i budućnosti.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
marija preksavec
marija preksavec
5 years ago

Hvala Slavice,dirljiva priča!