Slavica Sarkotić
Kad postanemo djeca
s našim kosama sijedim
Kad ožive dani davni
u uspomenama blijedim
Kad s jutra sunce nas prene
i radost iznenadnu
donese u naše zjene
Nek nitko nam ne sudi
Mi ostarjela smo djeca
tek zaigrani ljudi
U našim očima još žive polja
gdje travka svaka za kišom žudi
koraka otežala
umornih misli
mi smo i mali i veliki ljudi
Radosti naše skromne su i sitne
i stvari neke drugima nevažne
nama su bitne
Stoga kad se ponašamo čudno
nek nitko nam ne sudi
u uspomenama našim maglovitim
mi tražimo djecu
što odavno odrasli su ljudi
12.12.2016.