Zašto i o kome pišem …
tekst: Stjepan Poljaković
– Izađe sijač da sije …Poznati stih iz Evanđelja. Sjetih se te a i još jedne misli: – Kada nemaš što raditi, radi.
Malo prije na putu do trgovine mislim na sve ono što sam napisao do sada, pokušavam to sagledati kao cjelinu i odjedanput se stvorio mozaik, da li umišljeni ili stvarni ali …
Kažu da je ključ uspjeha u umjetnosti biti spontan i iskren i pustiti da iz vas izađe ono što se krije u mislima, rukama, grlu.
Pitao sam jednog izdavača:- Tko je taj toliko mudar i sposoban da ocjeni što je dobro a što nije? Koji su kriteriji?
Po meni, glavni kriterij je samo jedan: Kako to što radiš služi i utječe na one oko tebe i tebe samoga? Ja ovo svoje ne doživljavam kao umjetnost, više kao službu i misiju da oplemenim sebe i drugima pružim dašak svježine, radosti i iskrenosti.
Kada sam počinjao nisam imao pred očima sve, ljudi i misli dolazili su sami od sebe, putem , a opet …
Inicijalna kapsla za mene su bile kolumne pokojnog Emila, prvo na jednom pa na ovom portalu. Nije da mi se svaka do kraja sviđala, nekada sam i gunđao, ali sam shvaćao nit, namjeru i svemu vidio svrhu pa rekoh: – Gle, a da ti …???
No, kakav već jesam, prvo sam ponudio za suradnika nekoga drugoga da bi na kraju isplivao i ja ….nikao ispod zemlje. Kakav sam takav sam, treba biti hrabar pa pomoliti njušku i čekati ili poljubac ili šamar. Do sada preživjeh i još virim, iako kako kiša pada ovih dana …
Tražio sam zajednički nazivnik mojim likovima, pada mi na pamet: avangarda …
Krenemo li od Branimira, Mladena, Marinka,Tone, Gorana, Irene; svi imaju tu jednu nit, po nečemu su posebni, daju svojoj sredini dozu izvornog, iskrenog i plemenitog daha i duha kojeg prepoznaju samo njima slični.
Branimir iz kolica svijedoči ono što mnogi zdravi i sposobni a u duši sakati, ne vide ….Vjerom se preskaču sve prepreke.
Balkanci su po meni najgori kupci, takvo ponižavanje i prenemaganje u trgovini, takvo nepoštovanje prema onome tko prodaje da ti se život smuči. Jura i Marinko riješili su udruženim snaga da spoje znanje nastalo iz stoljetne tradicije i tehnologije gradnje glazbala i nude zvuk za mnoge stran i ne cijenjen a znalci koji su kroz ruke propustili ihahaj instrumenata ga prepoznaju i cijene …Za prepoznati pravu stvar treba uha i duha.
Tona je ušao u projekt nošen idejom da objedini i smještaj i hranu, po onome što na prvu vidjeh iskreno, spontano. Nije mi prodavao priču iako smo prvi puta sjeli jedan preko puta drugoga i mogao je …Kada vam razgovor s nekim prođe u smišljanju kako pomoći društvu u cjelini a ne o njemu samome, onda znate da taj netko radi ne samo za sebe nego za sve nas.
Godinama sam znao za „Orlov Put“, slušao od onih koji su tamo bili, poznavao i družio se s Irenom još dok joj ni u mislima nije bio ni Gusak a kamoli tamo neki eko projekat.
I onda dođem tamo i vidim što je snaga volje i vizionarstvo jednoga para napravilo. Pitao sam se, kako im se dalo i onda vidim jednu sliku, on jaše na konju kroz vodu s osmjehom koji se ne može odglumiti. Možda je svih 12 godina pokretanja i formiranja imanja vrijedilo zbog jednog galopa kroz vodu? Zbog vatre u kaminu i zagrljaja najbližih?
Ja sam u svim tim životima i pričama našao nešto što i mene pokreće da unatoč svim realnim zaprekama, sanjam, zagazim u nepoznato i krenem. Svatko od njih mi je svjesno ili ne pomogao i hvala im na tome.
Jedna misao o ljudskim veličinama kaže: –Mali se ljudi bave malim ljudima, oni srednji se bave pojavama a samo najveći, genijaci i vizionari se bave idejama. Nekada im je pogled toliko visoko u nekoj od nama još nevidiljivih realnosti da nisu ni svjesni svega oko sebe, idu preko prepreka ne obazirući se na ljude, pojave i sve što ih sputava, imaju cilj i spremni su platiti cijenu uspjeha ma kolika bila.
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
Išli su plačući
noseći sjeme sjetveno:
vraćat će se s pjesmom,
noseći snoplje svoje.
(Psalam 126; 5,6)